Vili Beroš je brzinom svjetlosti ostao bez posla, a usput je privremeno zamijenio i mjesto boravka. Umjesto njega danas je imenovana nova ministrica, dr. Irena Hrstić. Beroševa obitelj zasigurno proživljava jako teške trenutke i sramotu. Nameće se pitanje, što je sve to Viliju Berošu trebalo?
Imao je sve – obitelj, zavidnu imovinu, karijeru i moć. Novca mu sigurno nije nedostajalo, no odlučio je poslovati s Petračima i “najboljim mladim srpskim menadžerom” Sašom Pozderom. Jednostavno se nameće pitanje zašto i što mu je još nedostajalo.
Činjenica je da je super Vili stvorio probleme premijeru, Vladi, narodu, pa i vlastitoj obitelji. Jasno je da ovo nije tek jedna u nizu afera koje će se brzo zataškati. Stvar je jednostavno prekrupna. Čovjek se udružio s kolegama i kriminalcima da bi ukrao svom narodu. I to ne bilo kojem dijelu naroda, već onom bolesnom. O cijeloj priči, a posebice USKOK-ovom preuzimanju predmeta od EPPO-a, izvijestila je Laura Kovesi Europsku komisiju.
Ovakav skandal bio je nezamisliv u ratnoj Hrvatskoj. Korupcija je bila nezamisliva u Ministarstvu zdravstva u Domovinskom ratu. Kako je tada funkcioniralo Ministarstvo zdravstva i zašto je u ratu moglo bez korupcije, a danas ne može, rekao nam je ratni ministar zdravstva dr. Andrija Hebrang.
“Razlika politike koju su provodile Vlade ’90-tih, Tuđmanove vlade. Cilj naše politike bila je dobrobit države, a cilj današnje politike je dobrobit pojedinca koji ulazi u politikul. Mi smo u to vrijeme mogli doista napraviti takvih financijskih malverzacija, jer nije bilo nikakve kontrole. Pa, mi onda nismo imali ni državne revizije, tek smo je kasnije osnovali kad je rat završio.
Policija se bavila obranom državnog teritorija, a ne kontrolom financija. Dakle, mogli smo raditi što smo htjeli. Ali, naš motiv za ulazak u politiku je bio stvoriti, obraniti i napraviti poštenu državu. A, danas su, nažalost, motivi posve drugačiji. Ili da možda kažem skraćeno – naš motiv je bio dom, naša politička metoda je bila domoljublje, a današnja je Judine škude.
Jeste li Vi tada radili neke kontrole, jeste li mogli posumnjati da bi se u to vrijeme dogodilo nešto ovako kao sada s Berošem?
Ma nije dolazilo u obzir! Ja sam osobno kao ministar zdravstva vodio kontrolu poslovanja svake bolnice. Bolnica je samostalno funkcionirala, jer smo napravili decentralizaciju, upravo zato da se ne bi moglo s jednog mjesta napraviti ovakve malverzacije kakve se sad rade, ali sam i imao svakog desetog u mjesecu kompletno financijsko izvješće svake bolnice. Imao sam jedan mali tim ljudi od povjerenja, najveći dio posla sam sam odrađivao i provjeravao kompletne njihove izdatke. I onda bi svaka dva mjeseca sazvao sve ravnatelje i dao im rezultate te naše analize.
Dakle, mi smo trošenje decentralizirali, ali smo kontrolu centralizirali. Beroš je napravio potpuno suprotno – on je centralizirao upravljanje da bi mogao iz jednog centra upravljat s novcem i bolnice u Puli i bolnice u Pakracu i bolnice u Zagrebu. To je loše i to se izbjegava u svim zdravstvenim sustavima, a on je to uveo upravo prije nekih godinu dana. I to je katastrofa za financiranje zdravstva, ako vi upravljate iz jednog centra.
Decentralizacija ima dva cilja, da se ne mogu iz jednog centra raditi velike financijske malverzacije i drugo, da u upravljanju sudjeluju oni koji koriste tu zdravstvenu zaštitu, jer nisu isti uvjeti u Dubrovniku i u Pakracu. Vi morate dati lokalnoj zajednici da upravlja sa zdravstvom i prilagođava ga svojim potrebama. On je to ukinuo i centralizirao. Ja sam bio šokiran kada sam vidio da mu je to Plenković odobrio, i da je to i Sabor odobrio, ali evo, to su neka druga vremena u kojima se ja, definitino, ne snalazim.
Znači, drugim riječima ministar ne može napraviti što želi, već mu to mora odobriti njegov nadređeni?
Ministar bez sustava ne može napraviti ništa. Dakle, sustav je taj koji mu je omogućio da radi ovakve malverzacije. I ako nije Plenković uveo strogu kontrolu svakog resora za koje odgovara, onda će se takve stvari i dalje događati. Njemu je ovo deveti ministar koji je u sukobu sa zakonom zbog financijskih malverzacija, zato jer on ne upravlja sustavom. On nema kontrolu nad sustavom. On mora po principu piramide, dakle hijerarhije, postaviti kontrolu nad svakim ministarstvom. Naravno, imati dvadesetak povjerljivih ljudi koji mu u tome pomažu i koji mu to rade. Kad to nema, onda se događaju ovakve stvari.
Ljudi misle da on bira takve koruptivne ministre i postavlja se pitanje u narodu kako to da baš takve izabere.
Prvi problem je u motivu – zašto vi idete u politiku i zašto vodite državu. Ako je vama cilj nekakva globalizacija, ako vam je cilj nekakva rodna ideologija, ako vam je cilj uništenje nacionalnih tradicija i vrijednosti, onda vi nećete dobro voditi državu. I drugi problem – što ste radili do trenutka ulaska u politiku. Ako vi niste radili ništa, kao što nije radio Plenković i veliki broj danas u vrhu Vlade, onda ne može dobro ispasti. Kada kažem da nisu radili ništa, onda mislim da nisu radili ništa odgovornog. Oni nisu bili niti u gospodarstvu, niti u znanosti, niti u obrazovanju. U žrvnju svakodnevnog posla, a kamoli odgovarali ili planirali.
Dakle, oni su profesionalni političari, tu ne mislim samo na Plenkovića, nego mislim i na Milanovića i na čitav niz ovih u vrhu današnje vlasti. To su bili ljudi koji su profesionalni političari. Oni nemaju iza sebe, ono što ja zovem, jedan krvavi put produkcije nečega. Je li to materijalna proizvodnja, ili je to proizvodnja znanosti ili je to dežuranje u bolnicama, bilo što, ali nešto gdje moraš sagledat činjenice, napraviti program, donijeti odluku i provesti ju. Bez da je netko prošao to rešeto s četiri elementa, ne može voditi ni jedan resor, a kamoli državu, jer nema iskustva, nema znanja, a nema ni energije da to provede.
U Novom Sadu smo imali priliku vidjeti rezultate korupcije. Ali, narod je tamo izašao na ulice i danima je tamo. Kod nas se dogodila strašna korupcija u zdravstvu zbog koje zasigurno imamo lošiju zdravstvenu zaštitu, lošije liječenje, manje plaće za zaposlene tamo, a korupcija općenito dovodi i do manjih mirovina. Imamo velike probleme, a svi šute.
Da, svi šute. Ja bih ovom Vašem dodao samo, neki dan sam vidio velike demonstracije u Poljskoj. Stotine tisuća ljudi na ulicama prosvjeduju protiv migranata, protiv zamjene stanovništva. Rekao bih da je to za Hrvatsku problem broj jedan, a kod nas nitko ne izlazi na ulilce. Zašto je to tako? Zato jer smo mi Hrvati postali jedan ponizan narod. Narod koji je kroz stoljeća, pogotovo zadnjih desetljeća u Jugoslaviji naučio puzati i naučio da netko drugi umjesto njega odlučuje. Nikad nismo imali svoju državu koju bi uspostavili i gdje bi naučili metode upravljanja svojom državom. Nikad ju nismo imali. I sad kad smo je uspostavili, krvavo, u teškoj srpskoj i crnogorskoj agresiji, ja sam bio siguran da ćemo zbog te velike cijene doći pameti.
Međutim, čim je Tuđman umro, njegova garnitura je odstranjena vrlo grubi način, to mogu i ja svjedočiti, došli su oni koji su i prije puzali, sagibali se i tražili tko će im umjesto njih odlučivati. Pa su jedanput odabrali Beč, jedanput Budimpeštu, jedanput Beograd. Mi smo narod koji je u svoje gene ugradio sluganstvo. I što god radiš s nama mi šutimo, psi laju, a karavane prolaze. Dakle, za razliku od drugih naroda koji su imali svoje države, za razliku od Srba koji itekako vode suverenističku politiku, druga je stvar što je ona prema nama neprijateljska, ali jest suverenistička. Poljaci, Česi, Slovaci…sve su to narodi s osjećajem suverenizma. Hrvatima je taj suverenizam potpuno izbrisan i zato ovako plovimo kako nose vjetrovi i valovi.
