Sumnje u to nema, a dokaz su vize koje se za Pakistance, Nepalce, Indijce i Filipince izdaju u roku od nekoliko sati, a primjerice Hrvati koji žive u opasnim državama Boliviji ili Venezueli na domovnicu i hrvatsku putovnicu čekaju godinama.
Još kada se zna da su Hrvati, primjerice, u Boliviji ugroženi, pitanje je zašto ih hrvatske vlasti ostavljaju na čekanju, dok “ispiru” mozak domaćem stanovništvu kako Pakistanci, Nepalci, Indijci i Filipince žive loše te su poželjna strana radna snaga.
Koliko je u Boliviji loše i opasno govore i upute Ministarstva vanjskih poslova za putovanje u tu zemlju, gdje se posebno naglašava pojava velikog kriminala na ulica.
Ništa bolje nije ni u Venezueli gdje također ima Hrvata, no i za njih je vrijeme čekanja na hrvatske dokumente predugo. Zašto hrvatskoj vlasti nije poželjna hrvatska dijaspora teško je pitanje u koje su vjerojatno upleteni i interesi hrvatskih poslodavaca kojima je, očito, najvažnije srušiti cijenu rada.
A, s obzirom da je svima već jasno da hrvatska vlast funkcionira na telefonu s Briselom, ostaje pitanje odakle dolaze ovakve odluke.
