Glavne junakinje naše priče su Drinske mučenice, časne sestre reda Družbe Kćeri Božje ljubavi koje su ubili četnički zločinci tijekom Drugog svjetskog rata.
Časne sestre Kćeri Božje ljubavi došle su u Sarajevo na poziv nadbiskupa Josipa Stadlera 1882. godine, gdje ih je poslala utemeljiteljica reda Franziska Lechner. Sestre su 1911. na Palama otvorile samostan „Marijin dom”. Tamo su održavale nastavu u osnovnoj školi i pomagale susjedima, ne obazirući se na njihovu vjeru ili narodnost.
Tijekom ratne 1941. godine, u samostanu na Palama nalazile su se: predstojnica časna sestra Jula Ivanišević iz Hrvatske, časna sestra Berchmana Leidenix iz Austrije, časne sestre Krizina Bojanc i Antonija Fabjan iz Slovenije te časna sestra Bernadeta Banja, Hrvatica mađarskog podrijetla.
Sestre su brinule o bolesnicima, pekle kruh za djecu u državnom Dječjem domu i pomagale siromašnima i prosjacima s područja Romanije. No, četnici su 11. prosinca 1941. godine opkolili „Marijin dom“, opljačkali ga i odveli u zarobljeništvo sve redovnice te još neke zarobljenike. Vodili su ih po snijegu, uz maltretiranja i ispitivanja, do Carevih voda i Sjetline.
Na tom mjestu ostala je časna sestra Berchmana, koja je ubijena 23. prosinca 1941. godine. Preostale četiri časne sestre odvedene su do Goražda, gdje su stigle na današnji dan 1941. godine. Smještene su na gornji kat zgrade vojarne kojom je zapovijedao major Jezdimir Dangić.
Te noći, u pijanom stanju, četnici su provalili u sobe u kojima su bile smještene časne sestre, no one su skočile kroz prozor kako bi se spasile od silovanja. Četnici su ih nakon toga ubili i bacili u rijeku Drinu. U tim su danima u Drinu bačene tisuće ljudi, među kojima je bilo oko 8.000 žrtava. Prvi koji je zapisao ove zločine bio je slovenski svećenik Franc Ksaver Meško, koji se tih dana nalazio na Palama.
Odvođenje časnih sestara
Napad na samostan dogodio se 11. prosinca, u kasno poslijepodne, kada se zbog zimskog vremena već počelo mračiti. Sestra Jula se još nije vratila iz centra Pala, kamo je otišla nabaviti brašno. Ostale četiri sestre bile su u kući zajedno sa svećenikom Meškom, smještenim u potkrovlju.
Kada se čula pucnjava, vika i grubo lupanje na vratima, tri sestre – s. Krizina, s. Antonija i s.Bernadeta – potrčale su u prostoriju svećenika Meška, kleknule i zamolile za ordješenje od grijeha. Sestra Berchamana je, zbog svoje starosti i bolesti, ostala u donjoj prostoriji. U tom trenutku grupa četnika je nasilno upala u kuću i istjerala sve van, na snijeg. Tada se na dvorištu pojavila s. Jula i – na veliko čuđenje četnika – pridružila svojim sestrama.
Prema iskazima svjedoka, taj herojski čin s. Jule očituje veličinu njezine ljubavi prema sestrama kao i njezinu spremnost na mučeništvo. Prema pripovijedanju Franje Milišića, pomoćnika s. Jule, u Kronici je o tome zapisano: „Vraćajući se kući čuli smo jako puškaranje na cesti, podalje od naše kuće. (…) Kad sus stigli do našeg dvorišta, najednom začuju jaku galamu sa strane dječjeg doma i škole. Čuli su se i povici: ’Hvatajte ih žive, što će nam mrtve!’ Znajući doduše da polazi u životnu opasnost, dobra sestra predstojnica je uz riječi: ’Ja idem k sestrama!’ pošla prema kući, dok je njezin pratilac potrčao u selo, praćen kišom metaka.“
Sestra Silva Rabič, u svojim sjećanjima i prema kasnijim saznanjima, zapisala je sljedeće: „Sestra Jula je shvatila što se zbiva. Što god je imala u rukama, baci sluzi u naručaj, riječima: ’Franjo, bježi kud hoćeš, tebe bi ubili, ali ja moram k svojim sestrama!’ I odvažno pođe u kuću.“ Nekoliko trenutaka kasnije svih pet sestara, zajedno sa svećenikom Meškom, odvedeno je u pravcu Sjetline, zatim Goražda, a samostan je opljačkan i zapaljen.
Skupini zarobljenika pridruženo je iste večeri nekoliko djevojaka iz susjednog Dječjeg doma, koje su kasnije oslobođene. Na svom četverodnevnom putu kroz romanijska brda i šume sestre su, bez prikladne odjeće i obuće, trpjele oštru hladnoću, gazile kroz dubok snijeg, preskakale zaleđene potoke, posrtale i padale. Vesna Petrić obnavlja svoja sjećanja: „Noć, crne figure penju se uz Rakovac (podnožje Romanije), pod nogama škripi, u nosu se smrzava, iz usta se puši, bijaše strašna zima. Sestra Berchmana posrće, gazim uskom prtinom odmah iza njih, drugi iza mene.“ Negdje na pola puta iznemoglu s. Berchmanu odvajaju od ostalih i ostavljaju u nekoj drvenjari.
Sestre su dio noći provodile u napuštenim barakama ili u kućama pravoslavaca, koji su ih ponudili s malo mlijeka ili meda. Bile su umorne, prozeble i iscrpljene.
Osim ovih vanjskih okolnosti puta i trpljenja, iz iskaza svjedoka doznajemo i dragocjene pojedinosti o njihovu nutarnjem stavu koji se očitovao u ponašanju. Prije svega, ističe se da su čitavo vrijeme šutjele i molile. Nisu mrmljale, očajavale ni tražile pomilovanje – iako su, kako je bilo poznato, činile svima samo dobro.
U jednoj pravoslavnoj kući, gdje su zarobljenici nakratko zastali, sestre su kleknule na pod i tiho molile. Domaćini su se odlučno zauzeli za njih ističući dobro koje su činile; gospodar je ponavljao: „Dobri Bože, ti nas spasi!“
Vojnik Juraj Rupčić, suzarobljenik, prisjeća se da su sestre prekidale svoju šutnju i molitvu jedino brigom i pitanjem što li je sa s. Berchmanom.
Na trenutke su izgledale prestrašene, ali ni tada nisu izgubile osjećaj za druge kraj sebe. Štefica Tomić, r. Prešnjak, suzarobljenica, izvješćuje: „Mi djevojke smo plakale. Sestre su nas tješile i govorile da molimo i da nam se neće ništa dogoditi.“ Kad je svećenik Meško drhtao od hladnoće, s. Krizina ga je zaogrnula svojim lanenim ogrtačem. Tu kršćansku gestu ljubavi spominje on u svojoj knjizi nakon oslobođenja i povratka u Sloveniju: „…bila je tako dobra i dala mi svoj veliki rubac, da se nisam smrznuo.“
Sestrama u Sarajevo javljeno je 12. prosinca prijepodne da su sestre odvedene, da „kuća na Palama još gori, a o sestrama se ne zna ništa“. Dana 15. prosinca provincijalna glavarica s. Lujza Reif u svojoj božićnoj okružnici poziva sve na žarku molitvu za odvedene sestre o čijoj se sudbini sa sigurnošću još ništa ne zna. Neka mole, piše u pismu, „da ih dragi Bog sačuva od ljudskog bjesnila, da im udijeli snagu da se mogu oduprijeti svakoj pogibelji duše i tijela, da ustraju u dobru. (…) Uzdajmo se da će nam dragi Bog pomoći i naše nam sestre od svakog zla sačuvati“. Zatim s čvrstim pouzdanjem nastavlja: „Kušnja je velika, ali je i pomoć Božja još veća. Za sve neka bude hvaljen i slavljen Bog.“
Samostan na Palama do temelja je izgorio. Sestre iz Sarajeva pronašle su na zgarištu, na mjestu gdje je nekada bila kapelica i oltar Majke Divne, rastaljen ciborij. Na njemu je još bio poklopac. Sestra Silva pripovijeda: „Sa strahopoštovanjem smo ga poljubile i otvorile. Više nismo mogle suz- držati suze. Na unutrašnjoj stijenci ciborija jasno se vidi pet otisaka izgorjelih hostija. Pet otisaka! Spomen na pet žrtava!“
IZVOR: s. M. Ozana KRAJAČIĆ, Drinske mučenice – život i mučeništvo, Zagreb, 2011., 39-42.
Beatifikacija
Godine 2011. papa Benedikt XVI. pokrenuo je postupak beatifikacije pet časnih sestara. Papa Benedikt XVI. potpisao je 14. siječnja dekret o mučeništvu Drinskih mučenica, koje su ubijene iz mržnje prema vjeri. Njihova beatifikaciju održana je 24. kolovoza 2011. u olimpijskoj dvorani Zetra, kada su Drinske mučenice proglašene blaženima.
