Ovih dana pojedini mediji objavljuju da će četiri člana obitelji Momčila T. iz Beograda dobiti ukupno 187.033 eura odštete zbog gubitka supruga i oca u Oluji 1995.Srbi su u Škabrnji tijekom 1991. pobili gotovo cijelo selo. Nema kuće u kojoj netko nije ubijen, a do danas nisu platili niti cent ratne odštete.
Ovo nije prvi puta da Republika Hrvatska plaća Srbima ratnu odštetu. To je uradila i početkom 2013. kada je u građanskoj parnici priznala odgovornost za zločine počinjene tijekom i nakon Vojno-redarstvene operacije Oluja 95. Tada je, naime, djeci srpskih supružnika Berić iz sela Varivode, Općinski sud u Kninu dosudio odštetu od 72.000 eura. Oštećeni su izjavili da su djelomično zadovoljni. Prema tadašnjem mišljenju nevladinih udruga, istraga u ovom slučaju nikada nije temeljito provedena. Za zločin su bila optužena šestorica hrvatskih vojnika, no postupak je obustavljen zbog nedostatka dokaza, pa se i dalje ne zna tko je za njega odgovoran.
To je tek jedan primjer u kojem je odštetu za ratni zločin Srbima platila Hrvatska, a takvih priča ima još. Obično Republika Hrvatska plati, a nakon toga traži povrat sredstava od onih koji su osuđeni, a u vrijeme Domovinskoga rata bili su na strani pobjednika!
Znači, mi Srbima, odnosno agresoru na Republiku Hrvatsku plaćamo i odštete, što je van svake pameti! No, još nemamo saznanja da je recimo Beograd, odakle je i krenula velikosrpska agresija za bilo koji ratni zločin nad nevinim hrvatskim civilima platio samo jedan euro odštete, a kamoli za svo drugo zlo koje su učinili!
Kad je čuo za novu odluku hrvatskog pravosuđa o plaćanju ratne odštete Srbima, Marko Miljanić, legendarni ratni zapovjednik obrane Škabrnja, i čovjek koji je u Domovinskome ratu izgubio desetak članova svoje obitelji ponovno je ostao zaprepašten. Rekao je:
“Srbi su u Škabrnji tijekom 1991. pobili gotovo cijelo selo. Nema kuće u kojoj netko nije ubijen. Naše su ljude, žene, starice i djecu gazili tenkovima, bacali bombe u podrume u kojima su se skrivali, mučili ih na najgore moguće načine. Mojeg oca, ni krivog ni dužnog, ubili su na pragu naše obiteljske kuće. Nedaleko Osnovne škole u Škabrnji nalazi se i masovna grobnica. Pokojna Eva Šegarić je izgubila čitavu obitelj, sinove, supruga, sve… Nitko nikada nije dobio ništa, iako smo se mi branili, a oni napadali- tri mjeseca.
Škabrnja je uništena od Srba, zločinačke JNA i domaćih izdajica. Obično jednom u godini netko iz vrha vlasti dođe i zapali svijeće. Oni smatraju da je time „sve“ riješeno. A mi 365 dana živimo u tuzi, jaucima i gorkim sjećanjima. Što godine više prolaze to smo ogorčeniji. I onda čitamo kako pojedine srpske obitelji primaju naknadu od Hrvata, jer su im članovi najbližih stradali od onih koji su se branili.
Mnogo je ljudi iz Škabrnje bilo i u srpskim logorima, i nitko im ništa nije dao. Dobro da im nisu rekli, što ste tražili-to ste i zaslužili!”kazao je ogorčeno Marko Miljanić, jedan od Junaka hrvatskog obrambenog Domovinskog rata te je uz to dodao da su svojedobno identificirali škabrnjskog krvnika Zorana Tadića, kojeg su teretili da je kriv za teška ubojstva, da je zvjerski pobio veliki broj nevinih Hrvata u Škabrnji, pretežno žene, starce i djecu, ali i zarobljene branitelje ovoga mjesta, ali koji umjesto da je danas u hrvatskom zatvoru bezbrižno živi u Srbiji. Nitko ga više i ne traži! Pored toga, velika zlodjela u Škabrnji je učinio i Ernest Rađan, koji je bio komandir čete Vojne policije 9. kninskog korpusa, pod zapovjedništvom Ratka Mladića. Njega su sudili na zadarskom sudu i – oslobodili! I on je tražio veliku odštetu od hrvatske vlasti, a vjerojatno ju je i dobio
Inače, za zločine u Škabrnji za vrijeme hrvatskog obrambenog Domovinskog rata osudili su jedino neku ženu, i to na dugogodišnju robiju.
“Kad to netko čita, sa strane, stječe dojam da smo se mi u Škabrnji mjesecima borili protiv „baba“, a ne teško naoružanih srpskih i inih četnika,” veli Miljanić.
A, što je s nevino pobijenim Hrvatima u Vukovaru, Voćinu, Lipiku, Pakracu, Osijeku, Lovasu, Tovarniku, Saborskom, Gospiću, Šibeniku, Dubrovniku, Splitu, Karlovcu, Kninu, Ogulinu, Vinkovcima, Zagrebu, Županji, Slavonskom Brodu…?
Kad će napokon i obitelji nevine hrvatske djece pobijenih u velikosrpskoj agresiji dobiti kakvu-takvu odštetu? Hoće li odštetu dobiti i obitelji pobijenih i prognanih Hrvata iz Bosanske Posavine?
Zakon je navodno jednak za sve, a zločin je navodno – zločin! Ili se to nama samo tako čini?
