Nakon oslobodilačkih operacija „Bljesak“ i „Oluja“ hrvatski narod je očekivao da će se krenuti u oslobađanje okupiranih krajeva na istoku Hrvatske – Baranje i Podunavlja u kojem se nalazio Vukovar.
Već za vrijeme operacije „Oluja“ hrvatske snage bile su spremne za operaciju širih razmjera koja je trebala biti upamćena pod nazivom „Grom“. Ipak, do vojnog oslobađanja Vukovara nije došlo, vraćen je Hrvatskoj kroz mirnu reintegraciju.
Ona je dogovorena između hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana i srbijanskog predsjednika Slobodana Miloševića u američkom gradiću Daytonu, gdje se pregovaralo o rješenju ratnog sukoba u BiH, a konačno utvrđena Erdutskim sporazumom u studenom 1995. Erdutskim sporazumom su istodobno srpskoj zajednici u njemu bila zajamčena sva manjinska i druga prava. Izvornik sporazuma koji je dobio ime po mjestu Erdutu u kojem ga je potpisala srpska strana, je na engleskom jeziku.
Za implementaciju Erdutskog sporazuma bila je zadužena misija Ujedinjenih naroda UNTAES koja je jedna od rijetkih uspješnih mirovnih misija UN-a.
Ujedinjeni narodi su rasporedili na području Istočne Slavonije, Baranje i Zapadnog Srijemo nešto više od 7.000 vojnika iz Ukrajine, Belgije, Jordana i Pakistana. Snage su bile naoružane tenkovima (pakistanski kontingent je dovezao tenkove T95, a jordanski tenkove M60A3) i drugim oklopnim naoružanjem, topništvom (pakistanski kontingent je raspolagao haubicama od 130 mm) i čak oklopljenim helikopterima (kojima je raspolagao ukrajinski kontingent), te su trebale ostaviti obje strane u uvjerenju u spremnost međunarodne zajednice da čak i silom ostvari bitne odrednice Erdutskog sporazuma.
U svibnju 1996. godine započelo je dogovoreno razoružavanje Srpske vojske Krajine, ali su “Škorpioni” – bio je to naziv pod kojim su na naftnim poljima u Istočnoj Slavoniji i Zapadnom Srijemu bile raspoređene postrojbe srbijanskog Resora državne bezbednosti – odbile surađivati i nastavile dalje operaciju prisvajanja nafte s tih naftnih polja, koja je odvožena u Srbiju; ta je postrojba ipak napustila Đeletovce 14. svibnja 1996. godine, nakon što su je UNTAES zaprijetio da će upotrijebiti silu, dovevši na lice mjesta svoje tenkovske snage i borbene helikoptere. UNTAES je proglasio da je razoružanje VSK okončano s 21. lipnjem 1996. godine, nakon čega su se hrvatske snage povukle s borbenih položaja u vojarne, dublje na teritoriju Republike Hrvatske.
Oružje VSK koje se nalazilo u naružanju njenog 11. Korpusa nije predano ni Hrvatskoj vojsci, ni UNTAES-u, nego Vojsci Jugoslavije, čiji je 11. korpus efektivno i bio dio, samo pod egidom VSK.
