U Hrvatskoj su, pretežno, ekstremno lijevi ponovno podigli pravu buru. Ovog puta nikome drugima nego najviše njima, zamislite, smeta – govor mržnje! Oni bi ponovno zatvarali one koji ne misle, ne pišu ili ne govore kako „aga kaže“. No, ako i ima govora mržnje, a ima ga, onda prvo strelicu treba uputiti prema pojedinim političarima i politikantima, (lijevima i desnima), poglavito u Hrvatskom saboru, gdje se većinom govori kao na „Dolcu“, a sve to prenose i mediji.
Političari bi trebali biti primjer ne samo za govornicom već i inače u životu, a pogledajte što mi imamo od tih i takvih (svaka čast iznimkama). Svaki „drugi“ ili „treći“ se za nešto goni, pretežno za kriminal, namještanje poslova svojim „drugarima“, pa čak i za primanje mita. Kod nas političari uglavnom ne služe narodu, već narod – njima.
Ljudima inače najviše smetaju „komentari“ nakon nekih članaka u pojedinim portalima. Masovno se znaju javljati razni anonimusi, kojima je jedina životna „svrha“ na najgori i najružniji način, bez ikakvog argumenta i dokaza pljuvati i bljuvati po pojedinim autorima. Međutim, „komentar“ može napisati svatko, pa čak i oni (da se ne uvrede) iz Vrapča, ali nakon toga puno se teže potpisati punim imenom i prezimenom. Neke manje-više političke stranke imaju posebno zadužene ljude (armije) koji prate sve što se u novinama, televiziji, a osobito na portalima negativno piše i govori o njihovim gazdama, pa kao jedan istog trenutka se pojavi stotinu i više „komentara“.
Nekad su to drug Tito i partija vrlo jednostavno rješavali. Za bilo kakvu kritiku komunističke vrhuške ili njihovih istaknutih članova, po hitnom postupku, i čak bez suđenja, ljude se slalo na Goli otok, Staru Gradišku ili Lepoglavu. Ostajali su bez posla, a zbog te „nepodopštine“ stradavale su i njihove obitelji. Za oko 330 novinara, pretežno mladih ljudi, koji su radili i pisali za bilo koje glasilo ili radio u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (NDH) odmah nakon završetka II. svjetskog rata stigla je „zaslužena“ kazna. Većini je oduzeto pravo da i dalje pišu, druge su zatvorili na teške robije, treće su strijeljali, a četvrti su se spasili bijegom u inozemstvo.
Do danas nitko te ljude nije rehabilitirao, iako nisu bili ubojice ni zločinci već jednostavno – pisci. Bili su krivi jer su se u vrijeme rata našli na drugoj, propaloj strani.
A što bi bilo da smo se i mi tako ponijeli nakon hrvatskog obrambenog Domovinskog rata – da smo sudili i osudili novinare koji su u to vrijeme pisali za srbijanska glasila? Zbog toga bi nas sigurno osudila Europa, ali i cijeli svijet. No, na ono što se novinarima (i ne samo njima) događalo nakon 1945. mnogi su to „zaboravili“. U Srbiji je rehabilitiran i jedan Draža Mihailović – Čiča, poznatiji kao krvnik Balkana, a u Hrvatskoj ni jedan novinar iz NDH-a. Međutim, nisu samo nastradali novinari koji su pisali u vrijeme Ante Pavelića. Tito i partija napravili su pravu čistku među tim ljudima i nakon 1970.-te godine. Među prvima je nastradao hrvatski književnik, novinar i mučenik Zlatko Tomičić (1930.-2008.), koji je pokrenuo i uređivao „Hrvatski književni list“ (HKL), a potom i svi njegovi suradnici, među kojima je bio i Bruno Bušić. Osim što je bio progonjen poput zvijeri i to na žalost gotovo do kraja života (sic!), zanimljivo je da ga zbog njegove prošlosti ni u vrijeme nakon Domovinskoga rata nisu željeli primiti natrag u Hrvatsko novinarsko društvo (HND). Na svoj teški položaj žalio se na sve strane, ali kao što je moja malenkost objavila i u knjizi „Zlatno Tomičić – pisma na koja nisam nikada dobio odgovor“.za njih je ostao uskraćen do svoje smrti. I što? Nikome ništa! Zato jedan Đorđe Ličina slobodno i dalje može pisati i objavljivati knjige, a svakako mu je najbolja biografska s nazivom „Gnjida“. Protiv takvih koji su onda i danas unosili govor mržnje nitko se ne buni.
A u hrvatskoj državi, što se tiče medija, govor mržnje pokrenuli su novinari sramnog „Feral Tribuna“. Nakon što se jedan dio njegovih vlasnika i suradnika obogatio i nakon što su okrivili državu da im ne da pisati i objavljivati, okrenuli su se (ponovno) prema istoku, tamo gdje su pripadali i gdje pripadaju. Njihove „Novosti“, koje izlaze usred Zagreba, pomno nalikuju „Feralu“, a kako i ne bi kad je u njemu svoje novo utočište našla većina iz starog, srbijanskog društva, koji i
