Je li moguće da ponovno jugonostalgičari i udbaši izvlače ustaše iz naftalina!? Uskrsnu ih svaki puta kada osjete da se rađa domoljubni duh. U Imotskom se samo zaorila Thompsonova pjesma i uznemirila nemirne duhove koji su baš uspjeli zavladati Hrvatskom i učini je zemljom rodne ideologije, zemljom u kojoj domoljub pognute glave šuti. Na njihovu žalost, izgreda na koncertu nije bilo.
Marko Perković Thompson zapjevao je sinoć po drugi puta u Imotskom, a netom što se ovim pomalo surovim krajem prolomila pjesma “Ako ne znaš što je bilo” u ljevičarskim medijima je osvanulo kako su “opet zapjevale ustaše” ili “ustaše opet u Imotskom”. Naravno, odmah ujutro na N1 su gosti voditeljice ocijenili kako su se opet u Imotskom dogodile ustaše.
Iako su partizani ustaše ostavili u raznim jamama na Bleiburškom polju, manjini kojoj se slobodna i neovisna Hrvatska, sve očitije, ne sviđa opet se priviđaju ustaše. Nema ih, ali treba ih izmisliti kako bi mladeži, a i onim starijima koji ljube ovu napaćenu Hrvatsku zabranili pjevanje domoljubnih pjesama, zabranili da vole domovinu, zabranili da se osjećaju svoji na svome.
Marko Perković Thompson vratio se nakon dvije godine pauze i u redovima jugonostalgičara i mrzitelja svega što je hrvatsko nastala je panika. Čini se, da i nije zapjevao u tim medijima osvanulo bi okupljanje ustaša.
Na sreću, u crnilu nije nikad sve crno, pa ni u trenutka kada je prije svanuća noć najcrnja. U Jutarnjem je, naime, izašao članak novinara Tomislava Čadeža koji je pokazao da još uvijek ima novinara koji slikaju riječima, a istinu vide onakvom kakva jeste i prenose je. Upravo kolega Čadež je na nagovor sina bio i vidio tu našu mladež opuštenu i trijeznu, domoljubnu i pristojnu, ma što tko govorio. Nula agresije, napisao je Čadež, dodavši kako je bilo opušteno i lijepo. A, opušteno i lijepo dočarao je Čadež i Imotski i njegove klisure i ljepotu tog pomalo surovog kraja, tu dugu imotsku ulicu, gužvu i ljepotu pjesme baš onako kako je mladi vide. Toliko je lijepo i istinito opisao sve da bih najradije stavila link na njegov članak, što nije uobičajeno.
Žao mi je što i sama nisam otišla i doživjela koncert kakvima sam često prisustvovala u Tuđmanovo vrijeme, pa i poslije. Nikome tada nije smetalo pjevanje domoljubne pjesme, nikome nije smetao znak HOS-a, a ni njihov pozdrav. Danas, evo baš slušam, Ivica Puljak kaže za N1 kako to šteti Hrvatskoj. Zanimljivo kako to šteti Hrvatskoj, a scene golotinje po splitskoj rivi, seks na neprimjerenim mjestima, žene u potpuno prozirnim haljinama ispod kojih im se u tangama potpuno nazire stražnjica, djevojka koja šeta Rivom samo u tangama, povraćanje ispod prozora ljudi koji žive u samom centru Splita, skidanje gaća i oblačenje drugih ispred crkve sv. Frane… apsolutno ne štete.
Kaže Puljak kako mladi pjevaju ustaške pjesme, a nisu ni svjesni kako te pjesme znače da bi u Dalmaciji danas bili Talijani. Zaboravlja Puljak da su njegovu stražnjicu čuvali i sačuvali naši dečki koji su ginuli s tim pjesmama na usnama i koji su sačuvali Split da u njega ne uđu četnici i JNA. Što bi bilo da naši branitelji s pozdravom za domovinu nisu branili i obranili naše gradove i sela, da su u njih ušli četnici i JNA i zavladali Hrvatskom!?
Zapravo, stalno se vrtimo oko toga da su Hrvatsku napali četnici i JNA, a zaboravljamo pritom da je u četnicima bio nemali broj Hrvata koji su bili za Jugoslaviju. Rođenih Hrvata, za one koji su naivni i nisu to znali. A, nisam znala ni ja da su upravo oni zajedno s četnicima i sa šajkačom na glavi mučili na Ovčari, ubijali na Veleprometu.
I danas pod krinkom ljevičara pokušavaju promijeniti Hrvatsku uvodeći nemoral, rodnu ideologiju, demokraciju koja vrijedi samo za njih, proglašavaju sinove i kćeri branitelja ustašama. Ne, oni nisu većina, ali su dovoljno glasni, dovoljno drski i dovoljno znaju što žele i kako to postići. Nasilno, nekulturno i bezobrazno. Žele ugušiti domoljublje u Hrvatskoj proglašavajući ga ustaštvom, dok njihova djeca svaki tjedan u školi izluđuju profesore mijenjajući što su – žensko, muško, pas, sova….
I dok Francuzi, Talijani, Španjolci, Ukrajinci…njeguju svoje domoljublje naš premijer je promijenio Hrvatsku. Baš kako je i obećao. Za čiju korist? Ne treba puno nagađati. Toliko je žrtava Hrvatska dala zbog jugoslavenstva, zbog udbaštva, a danas se moramo pitati hoće li i naše sinovi i kćeri udbaši maltretirati ako ih ne uspiju istjerati iz domovine koju su stvorili njihovi očevi i majke i naseliti Nepalce, Indijce, Filipince.
Naša generacija je prošla krvavi rat, propatila kao malo tko nadajući se slobodnoj domovini u kojoj zidovi nemaju uši, a za pjesmu se ne ide u zatvor ili na Goli otok. Nažalost, naš premijer Andrej Plenković promijenio je Hrvatsku. Vratio je jugoslavene i udbaše i dao im glas. Uzdigao je Milorada Pupovca koji se svakodnevno brine da kastrira Hrvate zabranama svega što Srbiji smeta. Uspio se izboriti za zvijezdu petokraku pod kojom je napadnuta Hrvatska, smije nam se što četničko znakovlje i šubara nisu zabranjeni i iz prikrajka likuje nad svakom kaznom izrečenom za HOS-ov pozdrav.
No, treba li se ljutiti na sve to što je Hrvate opet snašlo nakon što smo izborili slobodu i neovisnost? Ne treba, jer narod u demokraciji ima zadnju riječ. A, narod bira već godinama one koji nisu branili i stvarali slobodu. Narod će i ovaj puta ustoličiti Zorana Milanovića na mjesto predsjednika iako se jako dobro sjeća prizora u Markovoj crkvi ili pokušaja uvođenja ćirilice u Vukovar. Pamte ljudi, ali se vade da nemaju za koga glasati. Slaba isprika koju nam naša djeca oprostiti neće.
