Kako vrijeme ide pojedini spomenici i spomen ploče iz Domovinskog rata „nestaju“ ili su pak toliko izblijedili da više predstavljaju ruglo nego nešto časno i veliko.
Mediji su ovih dana objavili da je na pakračkom groblju otkrivena spomen ploča poginulim policajcima Policijske uprave Koprivničko-križevačke, koji su dali svoje živote tijekom hrvatskog obrambenog Domovinskog rata.
Kao prvo, svi poginuli i nestali hrvatski branitelji, pa i civili, i te kako su zaslužili da ih se sjećamo, jer ako nećemo njih koga ćemo?
Međutim, „problem“ je u tome što se sve više takvih i sličnih spomen ploča i spomen obilježja podižu na grobljima, a ne, recimo, u centru grada ili naselja.
Na groblja obično idu oni koji na tim mjestima posjećuju nekog od svojih najmilijih, tako da malo tko odlazi na groblje samo i isključivo zbog spomen ploče stradalim Hrvatima u Domovinskom ratu.
Stoga, spomen ploče trebaju i moraju biti na mjestima gdje ih što više ljudi mogu vidjeti, i na taj način najzaslužnijima odati dužno poštovanje.
Na svakoj spomen ploči ili spomeniku trebaju pisati imena i prezimena poginulih, tako da oni koji se dolaze iskreno klanjati, točno znaju kome pale svijeće i kome polažu vijence.
Diljem Hrvatske nažalost ima relativno dosta spomen ploča i spomenika na kojima ne piše ni jedno ime ili pak pišu samo brojke, kao da su one, a ne ljudi od krvi i mesa dali svoje živote za slobodnu i samostalnu hrvatsku državu.
Na grobljima se trebaju podizati spomen križevi!
No, kako vrijeme ide pojedini spomenici i spomen ploče iz Domovinskog rata „nestaju“ ili su pak toliko izblijedili da više predstavljaju ruglo nego nešto časno i veliko.
Kad je Josipa Rimac (danas Pleslić) bila gradonačelnica Grada Knina preko noći je dala ukloniti spomen obilježje koje su podignuli hrvatski branitelji i stradalnici, na Kninskoj tvrđavi, (na moju inicijativu) utemeljitelju i prvom hrvatskom predsjedniku RH dr. Franji Tuđmanu.
Bilo je to prvo i tada jedino spomen obilježje u ovome junačkom gradu, a nestalo je u mraku i danas nažalost „nitko“ ne zna gdje ga je bivša gradonačelnica – „bacila“!
Inače, najljepše spomen obilježje, Zid boli, koje su podigle hrvatske majke u Zagrebu doživjelo je, zahvaljujući tadašnjem gradonačelniku Milanu Bandiću, najtužniju sliku – doslovce je zakopano na Mirogoju! I tako dalje i tako redom.
Jednom riječju, zašto se sramiti i zašto ne otkrivati spomen obilježja iz hrvatskog obrambenog Domovinskog rata na trgovima i sličnim mjestima, gdje svakodnevno ima najviše ljudi, gdje svatko može vidjeti i pokloniti se imenima bez kojih možebitno nikada ne bi imali hrvatsku državu?
