Bio je među onima koji je prvi počeo uzdizati dragovoljce hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata. Okupio je sve najbolje što se okupiti dalo. Prvi je pokrenuo Udrugu hrvatskih dragovoljaca, i jedno duže vrijeme bio na njezinu čelu. A, onda je Trusićeva udruga postala primjer kako je politika razjedinila branitelje.
U prepunoj dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu, pod njegovim vodstvom i u njegovoj organizaciji, upriličen je još početkom 1993. veličanstveni i neponovljivi I. sabor hrvatskih dragovoljaca. Svi su bili kao jedan. Tada je i Tomislav Merćep (1952.-2020.) izabran za počasnog predsjednika, što je ovaj s oduševljenjem prihvatio. Trusić je pokrenuo i novine – Za dom, a moja malenkost bila je glavni urednik.
Mnoga su i ugledna imena pisala za ovo glasilo, koje je iznimno dobro prihvaćeno i među braniteljima, a velike zasluge za uspjeh ovog lista imao je i Ivan Vekić, također časni hrvatski dragovoljac, ali i drugi. Vekić je baš kao i Trusić puno doprinio zajedništvu ljudi koji su bili prvi kad je trebalo. “Trusićeva” je udruga uistinu bila cijenjena i imala je veliki broj članova. Skrbila je i o djeci poginulih hrvatskih branitelja, na što je Trusić, kako nam je i sam govorio, i najponosniji.
Međutim, istine radi, treba reći da je jedno vrijeme došlo i do razdora između Trusića i Merčepa. To se dogodilo na II. saboru hrvatskih dragovoljca, koji je nekoliko godina kasnije, pod pokroviteljstvom prvog hrvatskog predsjednika i utemeljitelja hrvatske države Franje Tuđmana, održan u dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu. Merčep je tada bio visoko pozicionirani i cijenjeni član HDZ-a. Na tko zna čiji nalog i zbog čega, odjednom je promijenio mišljenje i više nije želio biti počasni, već stvarni, jedini predsjednik hrvatskih dragovoljaca! Tome je prethodio sastanak u jednoj od dvorana zagrebačkog Velesajma na koji je došao Merčep sa svojim tjelohraniteljima, uzeo neki papirić i predstavnicima Podružnica, koji su se okupili iz cijele Hrvatske, jednostavno, kao u školi, izdiktirao, tko treba biti u vodstvu udruge. Počeo je nabrajati sve same istaknute političare, vezane uz HDZ-e, od kojih većina nisu bili ni sudionici Domovinskog rata, a kamoli dragovoljci. Od desetak-dvanaest imena među zadnjima se našlo i ime Zvonimira Trusića.
Svi smo ostali u čudu, a II. sabor je bio pred vratima. Očito je bilo da su se Trusić i njegovi suradnici po nekim čudnim kriterijima tobože odmakli od politike tada vodeće političke stranke koja je željela sve, pa i dragovoljce imati tamo “gdje ti aga kaže”. A Trusić ko Trusić već tada nije želio nositi “tuđu kapu”. Ništa nije pomoglo što su ljudi ostali u nevjerici, ne vjerujući da Merčep želi sve što se do tada događalo u ovoj udruzi izbrisati kao spužvom preko ploče. Ali, čudo se ipak dogodilo. Zakazan je II. sabor hrvatskih dragovoljaca i članovi su se totalno razjedinili. Branko Borković-Mladi Jastreb među prvima je napustio dvoranu, a za njim i mnogi drugi. Trusić je ostao uz jedan dio dragovoljaca, ali to je bilo premalo da se “nadglasa” iznimno politički jakog Merčepa. Tada je taj čovjek izabran za predsjednika (ispunio mu se san), a Trusić je, na nagovor brojnih istinskih dragovoljaca, organizirao drugu Udrugu hrvatskih dragovoljaca, pa su na državnoj razini, djelovale dvije dragovoljačke udruge.
Dakle, na tom II. saboru hrvatski branitelji su se prvi puta javno podijelili, a ta podjela, nažalost, traje sve do danas. Trusića su počeli progoniti, a stavili su ga (da ti pamet stane!) i na listu među najistaknutije “neprijatelje hrvatske države”, gdje je nažalost ostao godinama. Samo i isključivo za to što je želio uzdići ljude koji su bili prvi kad je trebalo. Udruga pod njegovim vodstvom očito je bila prejaka, da prejaka, i trebalo ju je “spusti na zemlju”, a za to je izabran Tomislav Merčep (tko će koga nego svoj svoga!). Za zasluge, naravno, slijedila je i nagrada. Merčep je godinama bio obilno financiran od hrvatske države, a Trusić sa svojom udrugom (koju je kasnije vodio također Heroj Domovinskog rata Branko Borković-Mladi Jastreb) doveden na “prosjački štap”.
No, Merčep je pred kraj života doživio tužnu sudbinu. Teško i nepravedno su ga progonili za navodne ratne zločine u Pakračkoj poljani, pa, kao Heroja Domovinskog rata, i osudili i – zatvorili, a dragovoljci su ostali na “vjetrometini”, nezaštićeni, podijeljeni…Dok je na čelu dragovoljaca bio Trusić onda se znalo i čulo za hrvatske dragovoljce, a danas – jad i bijeda.
Istina, zadnjih godina, malo je tko i spomenuo Trusićevo ime. Ali, tako je manje-više s većinom onih koji su uistinu bili prvi kad je trebalo. Stoga je od iznimne važnosti da ljudi koji su stvarali hrvatsku državu ne odu, a da iza sebe ne ostave i pisani trag – kako je uistinu bilo. Stvaranje dragovoljačke udruge, prve takve u Hrvatskoj, samo je dio epizode, kroz koju je prošao ovaj jedan od Heroja Domovinskog rata.
