Za predsjednicu Udruge djece poginulih i nestalih hrvatskih branitelja Domovinskog rata, Sandru Rapčak, kao i sve one koji još uvijek traže svoje najmilije, rat nije završio. Mir će pronaći onog dana kada budu mogli pokopati njihove posmrtne ostatke. U duši će, ipak, zauvijek nositi traume koje su njihova obitelj, ali i oni sami, prošli u Domovinskom ratu.
Sandra je na sreću imala tek dvije godine kada su u njihovo dvorište u Sotinu, selu pokraj Vukovara, ušli četnici i JNA vojska, pa ne pamti događaje koji su njenoj majci, baki i sada pokojnom didu zauvijek promijenili život. No, Sandra zna sve što se dogodilo, a i sama je prošla ružna iskustva kada su se vratili na svoje nakon mirne reintegracije.
Danas Sandra živi u Splitu, no srce je ostalo tamo u Slavoniji, u njenom Sotinu, gdje negdje leže posmrtni ostatci njenog oca. Gdje? Znaju oni koji su ga ubili i zakopali ili pred mirnu reintegraciju premjestili. Znaju, ali neće reći.
Unatoč svemu ova mlada žena smirena je i ne nosi mržnju u svom srcu. Dok smo sjedile u splitskom popularnom okupljalištu i dok mi je pričala što je sve prošla njena obitelj osjetila se samo nada da će njena baka imati tu sreću da pokopa svog sina i zapali mu svijeću prije nego i sama zaklopi umorne oči.
No, dok Sandra priča o svom ocu Borisu Rapčaku, kojeg zapravo i ne pamti osim po pričama bake i mame, lice joj ozari ljubav. “Moj tata je bio visok i mršav. Imao je skoro dva metra. Svi kažu da je bio jako dobar, veseljak, volio je glazbu i plesati. Moju mamu je upoznao u diskoteci i ubrzo su se oženili. Do sada nisam govorila za medije da mi je mama iz srpske obitelji. Moji roditelji su imali miješani brak. Njezini nikada nisu mogli prihvatiti da se ona udala za Hrvata. U biti, ona je pobjegla od kuće za mog tatu ’88. godine i ostala odmah trudna. Kada sam se ja rodila njezini su došli jednom prilikom da vide mene, ali me nisu htjeli uzeti ni u naručje. I onda, kada su u Borovu Selu ubili naše redarstvenike, tada je mamu zvao njezin tata i rekao da će nas sve ubiti. Tada je ona prestala komunicirati sa svojim roditeljima. Molila je da nas spase, ali oni nisu htjeli,” priča Sandra i dodaje:
“Moj tata nikoga nije mrzio, svakome je išao pomoći, ali je bio i malo naivan. Baka kaže da sam ja to naslijedila od njega. Kaže i da hodam isto kao tata.”
Sandrina obitelj je doživjela da se preko noći dobar susjed promijeni u krvoločno čudovište. “Čak ni sutkinja na suđenju u Beogradu Žarku Miloševiću koji je ubio 16 svojih susjeda Hrvata u Sotinu, to nije mogla shvatiti. Pitala ga je ‘pa dobro, što vam je bilo? Vi ste sve te ljude poznavali koje ste ubili.’ Rekao je da su njima isprali mozak,” priča Sandra koja je tražeći oca, ali i pomažući članovima Udruge da pronađu svoje nestale članove obitelji, prisustvovala suđenjima.
S njom često ide i baka, dok je za pokojnog didu Srbija bila država u koju nije želio da njegova noga više stupi. Naime, nakon mučenja u selu četnici i JNA su ga odveli u logor u Begejce, a razmijenjen je na prvoj razmjeni.
Kako je došlo do toga da su Vas, Vašu mamu i baku odveli u Negoslavce?
To je bilo 30.09.’91.godine, mi smo bili u Sotinu u našoj obiteljskoj kući. Tata je ujutro u 6 sati, kao i svako jutro, išao na farmu Jakubovac raditi, s obzirom da je bila uvedena radna obaveza. I tog jutra ga je baka ispratila i vratila se u kuću i negdje oko 8 sati je u selo ušla JNA na tenkovima. Tada su većinu kuća i zapalili i crkvu bombardirali. Mi nismo imali gdje pobjeći. Probali smo prema Dunavu, međutim selo je bilo skroz okupirano sa svih strana i tako da smo se sakrili u podrumu jedne naše stare kuće. S nama je bio i naš susjed.
Kada su došli do naše kuće vikali su da izađemo van i mi smo izašli. Odvojili su didu i tog susjeda na jednu stranu, a mamu, baku i mene na drugu. Tog susjeda i didu su skinuli gole, vezali bodljikavu žicu oko njihovog tijela i za tenk i tako ih vukli kroz cijelo selo. Ja se ne sjećam toga jer sam imala dvije godine, znam ono što su mi moji pričali.
Je li to vidjela Vaša baka?
Ona je to vidjela, međutim, mi smo bili na ovoj drugoj strani. Mamu su dvojica vojnika tjerali da se vrati u podrum, baka je držala mene, mama je to odbijala i jedan vojnik je uperio pušku u mene i zaprijetio da će me ubiti ako ne posluša. Onda je sišla u podrum i tu ju je silovao jedan vojnik, a onda je on uzeo pušku i silovao ju je drugi. Taj koji ju je silovao prvi on je iz Srbije, znamo i kako se zove – Borivoje Tešić. Njega su zvali kapetan Boro.Umro je prije nekoliko godina, a da nikada nije bio procesuiran.
To Vam je ispričala Vaša mama?
Jeste, ali dosta godina poslije rata, kada je jednom prilikom bila pukla i onda je rekla. Baka je znala cijelo vrijeme jer je bila prisiljena gledati.
Hoćete reći da je Vaša baka morala gledati kako joj siluju snahu?
Da. Htjeli su silovati i nju, ali je ona rekla da ima menstruaciju.
Baka je Vas držala dok je to gledala? Zapravo ste i Vi i morali gledati, samo što ste bili premali da shvatite što se događa i da zapamtite?
Da. Ja se ničeg ne sjećam. Mi smo saznali kako se zove taj što je silovao moju mamu zato što se naš susjed Srbin, Žarko Milošević, koji je osuđen za ratni zločin u Sotinu, njemu obraćao s ‘kapetane Boro’.
Taj Žarko Milošević je bio četnik, Srbin iz našeg sela kojeg je othranila moja baka. Živio je kuća odmah do naše. On je otprilike godište mog strica i odrastao je s mojim stricem i tatom, pa ga je moja baka čuvala dok je bio dijete.
I on nije spriječio da se takva zvjerstva dogode Vašoj obitelji?
To je bila hrpa vojske, što nepoznatih iz Srbije ili odakle sve već, što domaćih iz sela. Prije 7 godina bili smo u Beogradu na suđenju za ratni zločin u Sotinu, kad je Žarko Milošević dobio kaznu zatvora zbog ubojstva 16 osoba.
On je priznao ta ubojstva, to Vam je zadnja masovna grobnica pronađena u Sotinu, primarna lokacija na Ciglani, sekundarna na Klaonici u Sotinu. Znači, on se nagodio sa sudom i priznao i rekao i čak je doveden pokazati lokaciju, s obzirom da se prvotno kopalo na krivom mjestu. Onda je dogovorom dovezen da pokaže točno mjesto, lokaciju te primarne, a za sekundarnu je rekao da na Klaonici traže u bunarima gdje se bacaju ostatci životinja. Oni su njih negdje ’96. godine premještali iz primarne u sekundarnu lokaciju i onda su ljudske posmrtne ostatke izmiješali sa životinjskim. Tada se događaju masovna premještanja grobnica na okupiranom području.
Žarko Milošević je na suđenju rekao da je tada bilo već glasina da bi moglo doći do mirne reintegracije s obzirom da je rat završen i da su krenuli pregovori. Onda su oni krenuli s premještanjem, s tim da to nisu radili svi, čak nisu radili premještanje ni oni koji su ubijali na prvotnoj lokaciji, nego određene osobe kako se ne bi točno saznalo. Znači, eventualno ako netko progovori, da se ne sazna gdje je i tko je premještao. Bila sam u Beogradu i tad sam ga vidjela i pričala s njim.
Kakav je to osjećaj razgovarati s nekim tko je bio četnik i pobio 16 ljudi iz svog sela?
Tu se isključe emocije. Baka i ja smo njemu prvenstvo prišle da ga pitamo zna li nešto o mom tati. Tad smo ga pitale i tko je kapetan Boro, s obzirom da ga je on tako zazvao u našem dvorištu. Rekao je da se radi o Borivoju Tešiću i onda sam ga pitala je li spreman dati iskaz našem Državnom odvjetništvu, on je rekao da jeste i po povratku iz Beograda ja sam išla u Osijek u Državno odvjetništvo i dala izjavu da je on spreman dati izjavu video pozivom – s obzirom da je u zatvoru u Srbiji – međutim ništa nije odrađeno po tom pitanju. Borivoj Tešić je prije nekoliko godina preminuo.
Kako čovjek poslije svega toga ostane normalan? Pitam, primjerice, evo za Vašu baku koja je vidjela kako joj muža golog i omotanog bodljikavom žicom tenkom vuku po selu, gledala kako joj snahu siluju i ostatak života traži sina kojeg su ubili i tko zna gdje zakopali?
Mislim da je nekako najviše ostala normalna zbog mene. Ja sam bila dijete, pa je bila okupirana samnom. Mi smo u progonstvu zajedno živjeli, a i kad smo se vratili nismo se odvajali. Tako da mislim da ju je to nekako najviše držalo na životu što ima mene kao podsjetnik na svog sina. Ona mi je bila druga mama, odgajala me i posvetila se potpuno meni. To ju je držalo na životu.
Jesu li Vam pričali kako su se ljudi ponašali kada su ih počeli zlostavljati?
Pričali smo puno o tome jer je mene najviše zanimalo zašto nisu otišli iz sela. Rekli su mi da nisu vjerovali da mogu tako nešto doživjeti od nekoga s kim su živjeli u istom selu. Moja baka je prije rata kuhala i pravila kolače za svatove, pomagala krečiti… tako da je sve ljude poznavala, bila u njihovim kućama i onda nisu mogli vjerovati da onda netko s kim svaki dan normalno komuniciraš, pomažeš mu, odgajaš mu djecu, da će se preko noći okrenuti.
Doduše, primjetilo se … Kad su moj tata i stric bili mali, Srbi su tada ispitivali jesli li ti Hrvat ili Srbin. To je kod njih uvijek bilo, oni su dobro znali što su i tko su. I onda, u to ljeto ’91. godine Srbi su svoju djecu većinom prebacili za Srbiju jer su znali što će se dogoditi. Pa, sve se krenulo kuhati još od Borova Sela. Međutim, život se nekako vrtio, moji su se nadali. Krajem 8 mjeseca kad je bilo bombardiranje Vukovara, tada je bilo i bombardiranje Sotina iz zraka i bili su organizirani autobusi za iseljavanje. Tada su moji probali izaći iz sela, međutim, bilo je više autobusa, u jedan je ušao moj stric koji je isto živio s nama, i u tom autobusu nije bilo mjesta. Mi smo onda išli u taj zadnji autobus. Došli smo do Lovasa, ove autobuse ispred nas su pustili, a nas su Srbi vratili za Sotin. Nakon toga mi više nismo mogli nikako izaći iz sela. Cijelo selo je bilo okupirano. Od strane Opatovca i Lovasa su bili Srbi, preko Negoslavci, Srbi, s druge strane Dunav i tu kod Goldschmita je bio njihov štab. Ja sam pričala i s jednim braniteljem koji mi je ispričao da su oni pokušali napraviti proboj prema Sotinu, jer su čuli da je dosta civila i branitelja ostalo u Sotinu, međutim nisu uspjeli probiti tu crtu koju je držala JNA.
Kod nas u selu bilo je samo par pušaka. Moj tata bi, kad bi se vratio s radne obaveze, išao na barikade koje su bile na ulazu i izlazu iz sela, i tu bi se oni mijenjali tih par pušaka između sebe. Meni se prije par mjeseci preko Facebooka javila jedna gospođa koja mi je rekla da je njezin suprug bio s mojim tatom na barikadi i onda mi je rekla, to je bilo dan prije nego je tata nestao i ubijen, njih dvojica su bili skupa i moj tata je njemu dao pušku. Pitao ga je da skupa idu u proboj, moj tata nije htio jer su nas već odveli. On je htio ostati jer nije znao što je s nama, tako je ovaj čovjek otišao u proboj sam i uspio je izaći iz sela preko nekih njiva do Vinkovaca.
Znači, Vaš tata se vratio s radne obaveze kući i vidio da su Vas odveli?
Tako ispada po pričama. Ja sam pričala i sa ženom koja je bila u toj kući gdje su njega zarobili. Pitala sam je točan datum, međutim ona mi nije znala reći je li to bio 30.09. ili 01.10., ali po svemu sudećio izgleda da je zarobljen 01.10. Kad su došli na Jakobovac odvest mog tatu, ona mi je ispričala kako su ujutro sjedili u toj jednoj kući Mije Mendeše i tu su njih nekoliko pili kavu. Moj tata je plakao i govorio ‘odveli su mi moju Sandru’. Znači, on 30.09. nikako nije mogao znati da su mene odveli. Ona mi je rekla da je moj tata došao preko njiva na motoriću. Znači, on je najvjerojatnije taj dan još bio živ, došao kući i vidio da nas nema i vratio se na Jakobovac. Ta žena kaže da je govorio ‘ubit će i mene, ubit će i mene’. I tad mi je rekla da je uzeo nož i urezao moje ime na svojoj ruci. Ubrzo nakon toga došli su Srbi iz Negoslavaca, zarobili su tatu i još jednog čovjeka koji je u tom trenutku bio u toj kući s njim. Rekla je da je vidjela da su ih pretukli i obukli im uniformu JNA i odveli ih u smjeru Ovčare, Negoslavaca.
Gdje točno mi ne znamo. Mi smo zarobljeni 30.09. i tada su baku, mamu i mene odveli u Negoslavce. Mi nismo bili u logoru, nego kao u kućnom pritvoru. U Negoslavcima je bio logor na kraju sela i postojali su ti kućni pritvori, gdje bi nas oni držali u podrumima.
To su bili ti privatni logori?
Da. Tu su ispitivali baku oko tate i mog strica i ostalih Hrvata iz sela, pa su baki rekli da je moj tata stavljen prvi na listu koju su imali za one koje će ubiti. Tu su opet silovali moju mamu ova dvojica koji su je i dan prije silovali. I onda su nas prevezli za Srbiju.
Bi li uspjeli danas pronaći tu kuću u kojoj ste bili zatočeni?
Ja ne, a ne znam bi li moja baka. Ali, ona u Negoslavce ne ide. Ne može. Mama isto od tada tu traumu drži za sebe i ne priča o tome. Samo znam, kad su nas vozili na toj nekoj prikolici, da su vidjeli kako su u njivama bili ukopani tenkovi okrenuti prema Vukovaru.
Prođete li Vi kroz Negoslavce?
Prije jesam prolazila, ali kako sad živim u Splitu, više ne. Uvijek je neka jeza i strah kad bi prolazila. Ne znam opisati. Mi svi prođemo pored njih u gradu i ne znamo tko je iz Negoslavaca, tko je odakle, al’ kad uđeš u to selo nekako te jeza hvata. Ja i sad kad pričam o Negoslavcima tijelom mi prolazi jeza, jer mislim da se količina zločina koja se tamo dogodila, nažalost, nikad neće saznati. I koliko je ljudi tamo odvedeno, ubijeno, što su sve radili… Tamo nisu bili samo domaći Srbi, tamo je bila i JNA, i to jako dobro organizirana. Bili su na cijelom tom području i na Ovčari. Mislim da se nikad neće saznati što se sve tamo događalo.
Čula sam to već, ali evo pitam i Vas, mislite li i Vi da su Srbi u Negoslavcima nepredvidivi?
Pa, jesu. Ja vjerujem, da se sad nešto dogodi da bi oni isto tako, ako ne i gore. Čak vjerujem i gore. Otkad smo se mi vratili nakon mirne reintegracije taj život, suživot, sa Srbima nije ugodan. I dandanas je to tako. Ja sam bila ’98. kad smo se vratili, dijete. Doživjela sam da Srbi u selu… ja prolazim, vozim se biciklom, Srpkinja koja meni može biti baka, me gurne s bicikla. Psuju ti mater ustašku. Tih prvih godina svi smo bili dosta emotivni i svađali se, onda su oni prijetili da će zvati OSCE, koji je nakon mirne reintegracije bio na području Vukovara. Ja sam se isto bila posvađala i ta susjeda Srpkinja mi je tada rekla da će oni kad ja odrastem ponoviti isto. Žalosno je da, koliko vidim, oni svoju djecu odgajaju u toj mržnji.
Kako je krenula potraga za Vašim tatom?
Mama i baka su ga tražile još dok smo bile u progonstvu. Krenule su od Crvenog križa, svih institucija, političara, kasnije se osnivaju i udruge, pa Zid boli. Zida boli se sjećam jer smo svaki dan tamo bili. Ja ne znam koliko puta sam ga prošla, čitala i išla do tatine cigle i pričala s njom. Dođem kod tatine cigle i onda ja, kao dijete, pričam njemu. Došla bih do cigle i pričala s tatom.
Mi smo se nadali da je tata još živ, ali ne zna gdje smo i ne može doći do nas. Ja sam u tim barakama gdje smo bili u izbjeglištvu pjevala pjesmice “tata će se vratiti”. Nada je trajala dok nije pozvonio jedan čovjek koji je došao pozvati na identifikaciju. To je bilo negdje kad je Ovčara pronađena. To mi je ostalo u glavi negdje kao ključan trenutak kad si zapravo shvatio da više nije živ. Pomirio si se s tim da da neće živ doći.
Ja stvarno vjerujem da oni znaju gdje su naši nestali, ali neće reći. Recimo, taj dio mi nije jasan… ne znam kako oni mogu živjeti s činjenicom da su pobili tolike ljude, da su silovali, to je bilo ono…klanje. Nije to netko je poginuo u borbi – oni su mučili i iživljavali se na tim ljudima i tek onda ih ubili. Žene silovali. I da tolike godine oni mogu s tim živjeti! Da ni na samrti ne osjete potrebu reći gdje su naši nestali!
Rat, nažalost, za nas koji smo sve to prošli, koji je izgubio nekog i tko još traži nekog, nije gotov. Mi prolazimo pored tih ljudi i oni nam se smiju u lice. A, ja vjerujem da bi mi svi pronalaskom naših nestalih pronašli mir.
Tekst je objavljen u sklopu projekta poticanja novinarske izvrsnosti Agencije za elektroničke medije.
Dozvoljeno je prenošenje sadržaja uz objavu izvora i imena autora.
