Zahvaljujući angažiranju Ministarstva hrvatskih branitelja, na jednoj od dvije lokacije u blizini Vukovara kod Negoslavaca, pronađeni su posmrtni ostaci dviju osoba, za koje je preliminarno utvrđeno da potječu iz hrvatskog obrambenog Domovinskog rata. Nema sumnje da će ih se pronaći još. Ali…od čije su ruke stradali? O tome gotovo nikada ni riječi!
Naime, ako se dogodio zločin, a dogodio se, onda su postojali i zločinci. Gdje su oni, zašto se i njih ne goni? Ili se i takvi gone, ali se „ne mogu“ naći, već se prije nađu oni koji su pod zemljom čak i više od 30 godina!
Međutim, kad već spominjemo hrvatske branitelje, jeste li primijetili da se sve manje govori i piše o takozvanim lažnim braniteljima, odnosno da nema popisa takvih ljudi, da ne znamo tko su oni, niti gdje su i što danas rade?
Svojedobno je bivši, žalosni ministar branitelja pok. Predrag Matić, kada je predstavljao Registar branitelja, (2012.), koji je neslavno završio, na sva zvona obećao kako ćemo uskoro znati – i tko nije branitelj iz ovog popisa.
To se, nažalost, nikada nije dogodilo, mada su ga hrvatski branitelji podržavali u nastojanju da se napokon i javno razotkriju oni koji se nalaze, a nije im mjesto, na tim časnim popisima.
I dalje nema lažnih branitelja! Ili jesi ili nisi branitelj.
Ako je netko upisan kao branitelj na osnovi lažne i krivotvorene dokumentacije onda ta osoba nije branitelj nego najobičniji kriminalac!
Svi oni čija se imena nalaze u popisu branitelja, pri Ministarstvu hrvatskih branitelja, MUP-u ili Ministarstvu obrane, imaju, odnosno trebali bi imati, odgovarajuće potvrde, pa prvo treba pitati i znati: tko im je potpisao ratne i ine putove, kako su stekli statuse, činove i odličja? Tada, ako se pokaže da je nešto od toga lažno, odmah treba progoniti i one koji su nešto od toga i potpisali, a znali su da taj i taj u vrijeme rata nije bio „nigdje“.
Žalosno je da zapovjednici pojedinih brigada, nemaju pojima tko je sve na popisu, recimo, ratne postrojbe koju su vodili, iako su morali biti upoznati i potpisati za sve one koji su bili njihovi pripadnici.. (Inače, popis članova brigada, po zakonu, više se ne može dobiti ni na uvid jer je to – vojna tajna!) U Koprivničko-križevačkoj županiji, primjerice, upitno je i to kako je tadašnji župan imao ovlasti, (1992.), potpisivati “ratne puteve” šezdesetorici građana, i to da su “ratovali” od 1990.(!), kada se zna da su većina njih (dakle, ne svi) u ovome gradu obavljali obične “činovničke poslove”, pretežno u Kriznom štabu ili u svojim tvrtkama, te da nisu bili ni kao gosti na prvim crtama obrane.
Stoga je ovo jedna od rijetkih županija koja ima branitelje “po zapovijedi“, odnosno „odluci župana!” Malo čudno, ali je tako. Ne slažemo se ni time da Državno odvjetništvo progoni samo one koji su se, kao lažni, našli u popisu branitelja, već bi isto tako trebalo progoniti i ratne dezertere, profitere i izdajice, kojih je bilo u svim krajevima. U Koprivničko-križevačkoj županiji čak oko sedamsto ljudi te 1991. nije se željelo odazvati na mobilizacijske pozive, a na kraju je samo njih sedam ili osam simbolično kažnjeno.
Inače, branitelje i danas dijele na „borbene“ i „neborbene“. To bi isto tako bilo, da se malo našalimo, da postoje borbeni i neborbeni kriminalci. Borbeni bi bili oni koji su oružjem upali u banku, a neborbeni koji su ih čekali vani, u automobilu!
Da nije smiješno bilo bi žalosno.
Branitelje treba dijeliti jedino na – žive i mrtve!
Istaknimo još da ni status dragovoljca iz Domovinskog rata nije reguliran kako treba. Naime, dragovoljac je, po zakonu, onaj koji je u nekoj ratnoj postrojbi proveo do sredine siječnja 1992. – 100 dana, što će reći da „nije“ dragovoljac onaj koji je kao takav ratovao „samo“ dan manje!!!
