Dodao je da se roditelji, umjesto da im sustav pomaže jer država mora biti mehanizam koji pomaže pojedincu i obitelji da funkcionira, moraju boriti s brojnim problemima kako bi mogli pomoći svojoj djeci i kako bi mogli zadržati obitelj: “To se odnosi i na upis djece u vrtić, i na asistenciju u nastavi, i na brojne razlike, predrasude i probleme s kojima se susreću”
Igor Peternel, predsjednik Domovinskog pokreta Grada Zagreba i potpredsjednik Gradske skupštine, održao je zajedno s gospodinom Petrom Herakovićem, djedom djeteta s autizmom, konferenciju za medije na temu autizma (djece s posebnim potrebama).
Peternel je konferenciju za medije posvetio temi autizma s obzirom da se jučer obilježavao Svjetski dan svjesnosti o autizmu, a uz to Domovinski pokret u svoj je politički program uvrstio upravo skrb o osobama s invaliditetom i posebnim potrebama.
“Tijekom cijelog mandata smo otvarali pojedine teme za koje smatramo da su društveno važne. U politici moramo otvoriti te teme zajedno s novinarima kako bi došle u fokus javnosti i kako bi se pokrenuli mehanizmi za eventualno rješavanje tih problema. S obzirom da je jučer bio Svjetski dan svjesnosti o autizmu, smatramo da je važno progovoriti o tom društvenom problemu, a pogotovo o problemu roditelja koji se bore, nesretni zbog bolesti svoje djece, ali dvostruko nesretni jer se onda moraju boriti i sa sustavom“, uvodno je poručio Peternel.
Dodao je da se roditelji, umjesto da im sustav pomaže jer država mora biti mehanizam koji pomaže pojedincu i obitelji da funkcionira, moraju boriti s brojnim problemima kako bi mogli pomoći svojoj djeci i kako bi mogli zadržati obitelj: “To se odnosi i na upis djece u vrtić, i na asistenciju u nastavi, i na brojne razlike, predrasude i probleme s kojima se susreću“.
Petar Heraković opisao je svoje iskustvo: “Ja sam djed dječaka Jakova koji je star 13,5 godina. Povod konferencije je jučerašnji Svjetski dan svjesnosti o autizmu. Moj unuk Jakov je dijete koje ima teškoće iz spektra autizma, ADHD i još dvije-tri dijagnoze. On se rodio sasvim ok i kao beba je bio sasvim dobro. Kako je iz dana u dan rastao, s oko godinu i pol sam primijetio da sve manje kontaktira očima i da sve slabije priča“.
“Nisam znao što ću, pa sam tražio po internetu i pronašao privatne vježbe na koje smo išli. Uz pomoć terapija dizao se iz dana u dan. Prohodao je s 19-20 mjeseci, a progovorio s 4,5-5 godina. Kad je trebao krenuti u školu, dobio je godinu dana odgode, a godinu dana kasnije upisao se u školu. Odlukom Gradskog ureda za obrazovanje, dobio je individualni, prilagođeni program i pomoć asistenta, te je napredovao“, ispričao je.
Naglasio je da, što se tiče sustava i društva koje bi trebalo voditi brigu o svemu tome, nije naišao na neku veliku potporu: “Svi smo mi osuđeni na samostalni put jer smo kao društvo zakazali, a to se ne odnosi samo na mog Jakova, nego i na drugu djecu. U ovih 13 godina naišao sam na desetke majki koje su također bile u toj situaciji da su sve morale rješavati same“.
“Moj je apel da se mi kao društvo moramo svi skupiti zajedno i kada vidimo nekog posebnog, da ga ne osuđujemo i da ga dignemo. Ja sam okupiran Jakovom 24 sata na dan, tako da on ima sreće što sam ja uz njega i što mu pomažem. Roditelji koji rade i nemaju vremena, koji su zauzeti poslom, koji ne mogu sa svojim djetetom biti 24 sata, imaju zaista veliki problem“, zaključio je Heraković.
