Inovativna vizija i suradnički duh osječkog arhitekta Ivana Jovanovca stoje iza prvonagrađenog urbanističko-arhitektonskog rješenja za prostor bivše osječke ljevaonice željeza i tvornice strojeva (OLT). Zajedno s Filipom Šrajerom i Sinišom Bodrožićem, Ivan je oblikovao ambiciozan projekt revitalizacije OLT-a, inspiriran osječkom industrijskom baštinom.
Ovaj koncept obuhvaća smještaj sportskog inkubatora s pripadajućim stambenim prostorima, dječjim vrtićem, kulturnim sadržajem i poslovnim prostorima. Cilj je oživjeti prostor OLT-a i pružiti mu novi život. Natječajni rad koji su izradili bit će temelj za Urbanistički plan uređenja (UPU) za područje OLT-a, što je zakonski uvjet za daljnje intervencije u tom prostoru.
Jovanovac i njegov tim također su uključili zelene tehnologije u rješenje, poput solarnih elektrana na krovovima sportskih dvorana, sustava prikupljanja kišnice i reciklaže starog građevinskog materijala. Organizacija prostora prioritetno je osmišljena za pješake, bicikliste, šetače, dječja igrališta i sportske terene, dok je većina prometa u mirovanju smještena u podzemne garaže.
U našem razgovoru s Ivanom Jovanovcem, saznali smo što ga motivira u njegovoj profesiji, njegove perspektive o razvoju Osijeka te kako umjetna inteligencija olakšava njegov rad. Također smo otkrili nekoliko zanimljivih detalja iz života ovog istaknutog osječkog arhitekta.
Što je to bilo presudno za pobjedu? Je li vam taj projekt bio izazovan?
-Jeste, bio mi je veliki izazov i to na više razina. Dio izazova je sama tema i tip natječaja. Kao što i sam naziv kaže ovo je bio urbanističko-arhitektonski natječaj i podrazumjeva višu razinu promišljanja o prostoru od recimo projektiranja jedne zgrade, isto tako OLT je najveće brownfield područje u Osijeku (uz bivšu kožaru i šibicaru) čime je tema još aktualnija. Međutim, izazov je također bio i na razini suradnje, jer sam u svakodnevnom poslu uglavnom u ulozi glavnog projektanta i odluke o smjeru projekta se relativno brzo donose na relacijama glavni projektant-naručitelj i projektant-projektant. Ovdje je situacija bila drugačija, tu smo bili sva trojica u ulozi glavnog projektanta i za sve bitne teme željeli smo postići konsenzus, tj smjer s kojim se svi slažemo.
Trenutno radim na organizaciji stambenog naselja površine otprilike 4 ha, ali za razliku od tog naselja koje je u velikoj većini stambeno, rješenje za OLT je površine 6,5 ha i splet različitih namjena, puno zahtjeva, puno ulaznih parametara koje treba usaglasit da bi jednog dana sve optimalno funkcioniralo.
Sudeći prema razgovoru sa žirijem na javnom otvorenju izložbe u staroj Pekari, naš rad pobjedio jer je nudio najbolji omjer kvalitete i fleksibilnosti za buduću izradu urbanističkog plana uređenja (UPU) i izgradnju samog projekta. Također je kao dobar element naselja spomenuta i središnja “zelena kičma” koja meandrira između građevina i proširuje se u niz manjih trgova i dječjih igrališta, što nam je iznimno drago, jer upravo takav polivalentni parter povezuje sve zajedno i podiže kvalitetu bivanja na tom prostoru, bilo da živite tamo ili se dolazite tamo rekreirati.
Natječajnim programom se od nas zapravo tražilo da smjestimo sportski inkubator, koji sadrži zatvoreni olimpijski bazen, opću trodjelu dvoranu i specijaliziranu trodjelnu dvoranu za borilačke sportove i gimnastiku sa svim popratnim prostorima. Tu je također stanovanje sa vrlo visokom gustoćom, zaštićena industrijska baština, te arheološki bitni koridori i zone.
Tako je recimo projektom predložen glavni kolni ulaz na mjestu arheološkog koridora nekadašnje prilazne ceste rimskoj utvrdi Mursa, koja prelazi preko područja bivše tvornice, a između dvije prometnice nalaziti će se arheološki park sa izloženim replikama arheoloških eksponata na otvorenom.
Koristite li umjetnu inteligenciju prilikom izrade projekata?
-U ovom projektu nismo koristili AI, držali smo se old school načina rada. U pravilu svaki projekt počinje s istraživanjem i prikupljanjem informacija o temi koju obrađujemo. Dijelim istraživanje na off-line i on-line fazu.
Ovo prvo podrazumijeva čitanje stručne literature iz vlastite biblioteke, odlazak u knjižnicu GRAFOS-a koji ima jako lijepu zbirku ili GISKO-a, pa i razgovor s kolegama čiji su savjeti vrlo dragocjeni. On line-istraživanje podrazumijeva naravno pretraživanje interneta, a AI tu dosta pomaže, tj ubrzava pretraživanje, ima ulogu filtera u moru informacija, a osim toga tu su i sve naprednije aplikacije za vizualiziranje.
Vrlo mi je interesantan dio sa tekstualnim opisivanjem, jer pri izradi jedne takve vizualizacije prilažem jednostavnu linijsku skicu i tekstualni opis prostora. Upravo to opisivanje je eksperimentalni faktor, jer u biti ne znate kako će AI shvatiti vaših par riječi i to je uvijek neka vrsta igre.
Meni je AI odličan za radnu fazu i iteriranje, ali onda se treba odabranoj varijanti posvetiti i doraditi detalje ako želimo dobar finalni proizvod. Od svakodnevnih osnovnih alata to su olovka i papir, internet pretraživač, te bim softwer za razradu i slaganje prostornog modela građevine. Koliko god zvučalo čudno, olovka i papir su i dalje broj jedan, kada krenu prve vizije najintuitivnije je uzeti olovku i crtati. Bude tu puno radnih skica dok ne dođem do nečega što “drži vodu”, nekada prođe i tjedan dana, a rješenja nema…
Kako se nosite s kreativnim blokadama tijekom rada na projektima? Što vas motivira?
Kreativne blokade su neizbježan dio procesa rada na projektima, a suočavanje s njima zahtijeva fleksibilnost i različite strategije. Jedna od njih je samo zapisivati na papir sve što vam padne na pamet… ili ako ne ide i nije dan, maknuti se od svega i otići u prirodu. Obična šetnja od sat vremena je često dobro resetiranje.
Motivacija za ovaj posao mi je strast za oblikovanjem prostora i za sudjelovanjem u kreiranju boljeg svijeta.
U čemu ste se prije vidjeli?
Odluka za arhitekturu je pala u 3. razredu srednje škole i tada su krenule psihofizičke pripreme. Ne sjećam se točnog trenutka odluke, ali bilo je nekako intuitivno.
A srednju školu sam upisa sa vizijom da ću se baviti elektronikom, tranzistori, čipovi, pločice… I dan danas mi je elektronika super zanimljiva (smijeh).
Imate li projekata koje niste uspjeli realizirati?
Ima ih više, ali ta dva nekako ne mogu prežaliti…Doduše za jedan su se nedavno pokrenuli razgovori, a drugi je za tu lokaciju zauvijek pospremljen “u ladici” …
Radi se o sjedištu jedne svjetski poznate osječke tvrtke i o jednoj drvenoj obiteljskoj kući.
Vaše životno putovanje kretalo se od Rijeke do Osijeka i Zagreba, a u konačnici je završilo u gradu na Dravi. Zašto ste se odlučili vratiti u Osijek?
Rođen sam u Rijeci, a kada sam napunio godinu dana preselili smo se u Osijek. Tu sam završio osnovnu i srednju školu i onda otišao na studij u Zagreb. Mogu reći da je Zagreb nekako moj grad, stekao sam tamo puno prijatelja, stvorio vlastiti krug ljudi i zauvijek će mi ostati u srcu. A onda sam se vratio u Osijek. To je bila odluka tri u jedan. Želio sam se okušati u obiteljskom poslu, tadašnja djevojka i ja smo se razišli i želio sam okrenuti novu stranicu u životu.
Nakon 11 godina u glavnom gradu, povratak je bio popriličan izazov, skroz drugi životni ritam, obnovio sam stara prijateljstva, ali i upoznavao nove ljude, što mi je dalo drugačiju sliku grada od one koju sam nosio sa sobom od odlaska na studij.
Da li bih sada živio u Zagrebu? Ne bih živio, ali jako rado posjetim prijatelje u Zagrebu i brata i njegovu obitelj u Samoboru. Osijek mi sada paše, po dimenziji grada, broju ljudi, geografskoj lokaciji i ljudima oko mene.
Osijek je, kao i mnogi drugi gradovi, doživio značajne promjene, no građani često ističu nezadovoljstvo zbog “krezube” gradnje. Kako vi gledate na to?
Razumijem da ljudima smeta taj “nesklad”, ali istovremeno smatram da je “krezuba” gradnja dio prirodnog procesa transformacije.U centru grada, gdje se očekuje veća katnost, postoje starije građevine, niže katnosti, koje se sa vremenom rekonstruiraju ili ruše i grade nove. To je prirodan tok stvari. Jedan od pristupa bi bio diferencijacija različitih gradskih zona po gustoći ili visini izgradnje. Ovo je tema urbanističkog plana. Recimo, Generalni urbanistički plan grada Osijeka (GUP) tretira na isti način većinu Dubrovačke ulice i Ilirsku ulicu. Prva je osjetno uža i po meni ne trpi više od 2 etaže (prizemlje I kat), dok Ilirska ulica ima puno širi prometni koridor i “urbane vile” sa 3 etaže (prizemlje i 2 kata) odlično funkcioniraju u presjeku ulice. Također, građani trebaju biti svjesni da uži i širi centar grada, mora imati veću gustoću i visinu od ostatalih gradskih zona, a tu je onda I prisutnija ta razlika novo-postojeće. Pri izradi GUP-a gleda se 20, 30, 40 godina u budućnost, ali se računa da će se svakih 1-3 godine izraditi ciljane izmjene i dopune plana. Upravo zato jer je grad živi organizam.
Kao vlasnik arhitektonskog ureda, koje usluge možete ponuditi klijentima? Što je ključno su za uspjeh i u čemu klijenti najčešće griješe?
Vlasnik sam mikro-arhitektonskog ureda A-Z ARHITEKTURA (https://www.instagram.com/az.arhitektura/) već sedam godina i bavim se arhitektonskim projektiranjem. To su adaptacije stanova, rekonstrukcija i projektiranje novih obiteljskih kuća, poslovne i gospodarske zgrade. Klijentima nudim kompletan tim inženjera od A do Z, od stručnog savjeta, preko idejnog rješenja sve do izvedene zgrade i useljenja. Osim za izradu projekta, ljudi me često kontaktiraju i za jednokratna stručna savjetovanja kod kupovine nekretnine ili jednokratne intervencije rušenja ili dogradnje nekog segmenta zgrade. Proces gradnje je kompleksan, ima puno sudionika od tima projektanata (arhitekt, konstrukter, strojar, elektrotehničar, geodet…) preko referenata u javno-pravnim tijelima do izvođača građevinskih radova. Na početku projekta s klijentima prolazim kroz grafikon koji prikazuje sve stanice pred nama. Cilj je osvjestiti tko se od sudionika kada uključuje i koliko to traje, kako bi odgovor na pitanje “kada to može biti gotovo?” mogao biti što jasniji.
Gdje naručitelji često griješe? Izdvojio bih prvi, a često preskočeni korak, a to je, proučiti portolofio arhitektonskog ureda kojeg planirate angažirati. Recimo, ako želite izgraditi obiteljsku kuću, onda ćete gledati urede koji projektiraju obiteljske kuće, a ne ured koji uglavnom projektira industrijske hale. Zvuči vrlo logično, ali eto taj korak se često preskoči i onda dobijem upit za preuzimanje projekta koji je krenuo u krivom smjeru…Zato sam počeo nuditi tzv. “discovery” radionice. Radionica traje najčešće 2-3 radna sastanka i krećemo sa vašom vizijom koju mi prezentirate kroz fotke, skice, web adrese…ili jednostavan razgovor u kojem mi objasnite kakvu kuću/stan/zgradu želite. Naravno, pitam vas niz potpitanja i prođemo kroz neke referentne primjere koji bi vam mogli biti interesantni. Kada imam ulazne podatke o vašim željama, slažem nekoliko radnih primjera koje vam prezentiram, nakon čega ide analiza I razgovor. U pravilu na trećem sastanku imamo jasnu finalnu radnu podlogu na temelju koje mogu izraditi idejno rješenje vaše buduće obiteljske kuće / mikro-kuće /poslovne zgrade.
Zanimljivi komentari naručitelja? Najbolje mi je kada kažu: nemoj samo onu kuću bez krova. Onda pitam, mislite sa ravnim krovom? E da, nikako ravni krov! Onda prođemo kroz neke primjere kuća s ravnim krovom, pa se dogodi I da promjene mišljenje ili obratno samo je u pitanju kosi krov. Često se dogodi da se naručiteljeva “zabetonirana” prva ideja potpuno promijeni tijekom procesa projektiranja. Na meni je da vas kao naručitelja testiram, izložim nekim pogledima do kojih ne bi sami došli..ili možda i bi ali bi dugo trajalo, a cilj je da zajedno dođemo do najboljeg mogućeg rješenja za vas.
Da li je teško danas baviti se arhitekturom?
Volim to što radim, kao i u svakoj struci, bude teških trenutaka i nekada treba puno vremena I energije da se neki projekt “izvede” na pravi put, ali je krajnji rezultat predivan! Snagu za dalje mi daju kako zanimljiv projekt i dobra komunikacija sa naručiteljem, tako i sam proces i svakodnevna suradnja sa dobrim i provjerenim timom suradnika.
Današnja moderna gradnja se transformira kroz inovativne pristupe koji kombiniraju brzinu, održivost i prilagodljivost. No jesu li ti novi pristupi zamijenili tradicionalnu gradnju?
Pretpostavljam da pod tradicionalnu gradnju mislite na armirani beton i blok opeku. Novi pristupi su sve prisutniji, ali daleko su još od dominacije na tržištu. Također pretpostavljam da pod pojmom “novi pristupi” mislite na modularne / montažne / mobilne kuće.
Krenimo prvo sa definicijama.
Modul u graditeljstvu znači definiranu jedinicu, čijim višekratnim ponavljanjem dobijamo dimenzije prostora. U antičko doba to je bio polumjer stupa, pa su tako dimenzije cijelog partenona višekratinici ili segmenti tog polumjera, dok je u japanu to bila dimenzija podne obloge tj tatami.
Montažna gradnja, podrazumjeva izradu gotovih elemenata zgrade, zidovi, stropovi, stubišta ili recimo kompletne kupaonice sa svim instalacijama i sanitarnim uređajima, u tvornici i ugradnja na gradilištu. Prednost je kvalitetnija izvedba i ušteda materijala i vremena, mana je transport.
Mobilne kuće su gotovi proizvod, opremljene i useljive, ali kao što i sam naziv kaže, mobilne, tj možemo ih transportirati jer imaju ugrađene kotače.
Montažni objekti su sve češći odabir kupaca i imaju najviše izgleda da postanu novi standard u gradnji. Naručitelj je najčešće u obavezi pripreme temelja i podne ab ploče sa instalacijama, a izvođač onda kroz par mjeseci sastavi kuću. Dominantan materijal u montažnoj gradnji, ali i sve češći odabir za konstruktivne sisteme raznih građevina je DRVO. Razlozi su relativno mala gustoća materijala, iznimna fleksibilnost, posjedovanje svojstava toplinske izolacije, te također odlično podnosi potres.
Sudjelovao sam sa kolegama konstrukterima u pregledima zgrada u Petrinji nakon potresa. Tom prilikom smo naišli na nekoliko drvenih kuća starih 80-tak godina, kojima je za potresa samo malo napukla zemljana žbukana zidovima…
Naravno da nisu sve zidane građevine u Petrinji isto prošle…Sve građevine sa korektno izvedenom konstrukcijom (vertikalni i horizontalni serklaži), tj građene današnjim standardom, su preživjele sa manjim oštećenjima ili potpuno očuvane.
Držim da je budućnost u montažnoj gradnji sa drvenim konstruktivnim sistemom.
Arhitekt ste, ali i glazbenik, istražujete intrigantne veze između arhitekture i zvuka. Što za vas znači glazba i kako povezujete ta dva svijeta?
Glazba je stalno tu, prije su to bile više probe sa bendovima, a sada je sviranje gitare za dušu i uživanje u preslušavanju najdražih albuma na gramofonu.
U određenom trenutku sam osvjestio i strast prema zvuku općenito. Usisalo me kompletno, tako da sam imao fazu života od par godina kada sam uz sebe uvijek imao snimač zvuka, kojim bi bilježio razne zvučne ambijente. Tako je nastala i audio izložba Ambijenti postavljena u galeriji Kupola u sklopu Gradske knjižnice u Zagrebu, a sada se može poslušati u verziji on-line albuma (https://ivanjovanovac.bandcamp.com/album/ambijenti-2).
Koja vam je omiljena hrana? Uspijevate li se oduprijeti iskušenju kada su u pitanju grickalice u kasne noćne sate?
Nije zdravo jesti navečer, tako bar kažu stručni ljudi….Trudim se zdravo hraniti, iako ne može sve biti idealno, treba se sa malo junk fooda izbalansirati (smijeh). Tortilje su moj grijeh..tortilje čips, čista ovisnost… Zato kupujem samo mala pakiranja.
Od hrane omiljeno? Slavonska, mediteranska i azijska kuhinja. Više mi leži morska nego riječna riba, valjda zbog te Rijeke…, ali perkelt od soma, ne preskačem. Koristim svaku priliku da prezentiram gastro potencijale ovog kraja. Kada me posjete kolege i prijatelji Iz drugih dijelova zemlje, perkelt od soma u restoranu “kod Varge” u Bilju najčešći je početak produženog vikenda u Osijeku, , a ako je lijepo vrijeme padne i kupanjac u Dravi.
Iznenade li se doživljajem Baranje s obzirom da veliki broj ljudi ne zna što sve ovaj kraj može ponuditi?
Da, Baranja se dobro izbrendirala i većina ljudi je već nešto čitala ili čula ali uživo uistinu oduševi ljude. Svi tu vrlo brzo nađu vlastiti način za uživanje i istraživanje, gastronauti, biciklisti cestovnjaci, biciklisti putnici, vikend posjetitelji…
Baranja je insteresantna regija i za graditeljstvo, tradicionalno su se tu kuće gradile od zemlje i pokrivale krovom od trske. Danas ima jako lijepih primjeraka i drago mi je da ljudi sve češće obnavljaju te stare zemljane kuće.
U svijetu je gradnja zemljom vrlo aktualna tema iz više razloga.
Dotakli smo se zemljane gradnje koja je tradicionalna, nosi sa sobom poseban šarm i povijest. No, zašto kod nas nije dozvoljena?
Svi materijali koji se koriste u projektiranju moraju biti certificirani građevinski materijali (opeka, beton, drvo, čelik, kamena vuna…) Cement recimo dolazi kao gotov proizvod u vrećama i točno se zna koji omjeri cementa, pijeska, agregata i vode daju određenu kvalitetu betona.
Zemlja kao građevinski materijal nije crtficirana. Mješavina se radi na licu mjesta, svaka parcela praktički ima drugačiju zemlju po sastavu tj udjelu gline, pijeska i biljnog materijala. Tu je presudno iskustvo majstora graditelja da izradi dobar materijal za određeni dio građevine.
Zemljana arhitektura je kroz povijest prisutna u ovoj zoni koja obuhvaća istok Hrvatske, sjever Srbije, jug Mađarske i zapad Rumunjske. Prošlo ljeto sam bio na radionici zemljane arhitekture RegioEarth u Temišvaru, to je bio moj prvi posjet tom gradu, predivno, od ljudi, arhitekture, hrane, stvarno fantastično, a na samo nekoliko sati vožnje autom iz Osijeka.
Regio Earth je inače najjača platforma na ovom prostoru koja uključuje s jedne strane sveučilišta i znanstveni pristup pručavanja zemlje kao građevinskog materijala, a sa druge strane tradicijske tehnike i majstore.
Francuska je možda najnaprednija u toj domeni, oni su zakonski definirali način gradnje zemljom. Kod njih se grade javne zgrade sa nosivim zidovima od nabijene zemlje. Mi jesmo smo u počecima, imamo bogatu povijest za podlogu i događaju bitni pomaci. Recimo, moj prijatelj i kolega Ivan Kraus na Građevinskom i arhitektonskom fakultetu u Osijeku vodi projekt, kroz koji se istražuju potencijali zemlje kao građevinskog materijala. Između ostalog, njegov tim testira različite tradicionalne mješavine zemlje iz građevina na ovom području, tj udio gline, pijeska i vlakana na djelovanje potresa. Upravo takva studija bi mogla biti temelj za početak nove etape suvremene hrvatske zemljane arhitekture. Možda bi prvi korak bio zakonski okvir za gradnju prizemnih građevina gdje bi zemlja imala konstruktivnu ulogu? To mogu biti recimo isključivo pomoćne zgrade, poput garaža i spremišta. Poanta je da imamo testni poligon za daljnje korake, jer je tu i tema edukacije izvođača za takav način građenja.
Kada govorimo o održivoj gradnji, suvremenoj arhitekturi i urbanizmu, trebamo se zapitati, što mi zapravo želimo kao zajednica.Svako toliko se trgnuti iz stihije i “gasiti požare” hitnih situacija ili strateški angažirati vlastite resurse i potencijale i usmjeriti se prema zdravijoj i održivijoj budućnosti?
