Natopivši krvlju tlo Ugande 22 kršćanska mučenika pridonijela su širenju kršćanstva u ovom prelijepoj afričkoj zemlji u kojoj živi i više hrvatskih misionara. Zbog njihove vjere, po naredbi kralja, spalili su ih do pepela 03. lipnja 1886. godine.
U spomen na taj dan najmanje milijun ljudi hodočaste iz Kenije, Ruande, Tanzanije…
Prvi misionari u Ugandi bili su bijeli oci koji su u tu zemlju došli u prošlom stoljeću 1879. godine. Na početku su bili lijepo primljeni, ali već 1882. morali su napustiti zemlju. Izgon su skrivili neki uskogrudni i fanatični arapski trgovci koji su protiv katoličkih misionara podjarili urođeničkog kralja Mtesu. Izgon je, na sreću, trajao samo dvije godine, pa su se oci već 1884., za vladavine mladoga kralja Mwange, opet mogli vratiti i nastaviti nasilno prekinuti rad.
No, i prijateljsko raspoloženje toga kralja prema katoličkim misionarima nije potrajalo. Na njegovu je dvoru bio već priličan broj kršćana koji su obnašali razne visoke službe. Među njima je bio Josip Mkasa, upravitelj dvora, i Andrija Kagwa, zapovjednik kraljeve tjelesne straže i njegov iskren prijatelj. Oni su čak otkrili i zavjeru uperenu protiv kralja, na čelu koje se nalazio visoki kraljevski činovnik Katikiro. Krivcu je zaslužena smrtna kazna ne samo oproštena već je mogao i dalje ostati u svojoj službi. No, on je svoj položaj iskoristio da se osveti dvojici kršćana koji su otkrili njegovu zavjeru protiv kralja. Mržnja i osveta kao malo koja strast znadu potpuno potamniti čovjekovo hladno i ispravno razumsko rasuđivanje, piše Laudato.
Josip Mkasa, već 1882. kršten i potvrđen, provodio je uzoran kršćanski život. Svojski se trudio živjeti po svojoj vjeri. Svakog je tjedna svojim novcem kupio po jednog roba ili više njih, oslobodio ih i poučavao u vjeri. U duhu Evanđelja to je smatrao svojom dužnošću. Vršio je i djela milosrđa i apostolata. Katikiro, negdašnji zavjerenik, uspio je ipak na svoju stranu pridobiti kralja, koji je sve više bivao pod njegovim utjecajem. Plod je tog kobnog utjecaja bio da je kralj 31. listopada 1885., kao špijune, dao pogubiti anglikanskog biskupa Hanningtona i nekolicinu kršćana. Istu je optužbu bacio i na Josipa Mkasu, dok kralj nije povjerovao, te čestitog katolika i svoga vjernog službenika predao na milost i nemilost svom negdašnjem zavjereniku koji mu je radio o glavi. Taj se odmah dao na nedjelo da ne bi kralj promijenio svoju odluku. Josip Mkasa bio je uhvaćen u noći, baš nakon što se pričestio, te mu je još prije izlaska sunca 17. studenoga 1885. odrubljena glava, a zatim je spaljen. Kad ga je krvnik htio svezati, mučenik je mirno i dostojanstveno izjavio:
”Što? Ja umirem za svoju vjeru, pa zar bih tome htio izbjeći? Kršćanin, koji svoj život daje za Boga, nema straha pred smrću.” Tog su mučenika slijedili i drugi. Sedamnaestgodišnji kraljev paž Dionizije Subuggwao marno je poučavao u vjeri one koji su htjeli postati kršćani. Zbog toga ga je sam kralj pogubio. A kralj se zaprijetio smrću i ostalim kršćanima.
Predstojnik kraljevih paževa Karlo Lwanga, uvidjevši svu ozbiljnost položaja, okupio je oko sebe vjerne kršćane te s njima proveo noć u molitvi, da se tako što bolje pripreme na smrt. Njima su se pridružila i četvorica katekumena koja su odmah bila krštena. Sutradan je kralj zakazao sjednicu na kojoj su se morali pojaviti svi njegovi paževi kršćani. Kralj je izjavio: ”Svi vi koji se na kršćanski način ne molite, ostanite tu uz mene! Oni koji se mole, neka stanu na stranu!” Prvi je pošao u stranu Karlo Lwanga, a za njim još 15 paževa. Kralj je pun mržnje i gnjeva zavikao: ”Vi se, dakle, stvarno molite?” ”Da, gospodaru, mi se stvarno molimo!” ”Hoćete li tako i nastaviti?” ”Da, uvijek, sve do smrti’‘, glasio je neustrašiv i odlučan, kršćanina dostojan odgovor.
Tada je okrutni kralj ovako izrekao presudu: ‘‘Poubijajte ih! Mučenike su krvnici odmah pohvatali i odveli. Morali su neko vrijeme još čekati u tamnici dok nisu odvedeni u 60 km udaljeno mjesto, gdje se imala izvršiti presuda. Katikiro još uvijek nije mirovao, već je kralju tužio i Andriju Kagwa, tvrdeći da on stoji na čelu buntovnih kršćana. Rekao mu je: ”Bio si spreman i našu djecu žrtvovati, a sada bi htio poštedjeti toga jadnoga čovjeka. Zar ćeš ga zbilja i dalje ostaviti na životu da zavodi naše ljude i odgaja ih za buntovnike? Prepusti mi Kagwu i ja ću već s njime obračunati.” I kralj je žrtvovao svoga vjernoga prijatelja običnom izdajniku. Taj ga je odmah osudio na smrt, dao pogubiti i spaliti. Tada je došao red i na Matiju Murumba, koga crkveni sudski postupak za proglašenje blaženim naziva ”najljepšim cvijetom u kruni ugandskih mučenika.” Junački su paževi bili spaljeni 3. lipnja. Prvi je na lomaču pošao njihov vođa Karlo Lwanga, piše Laudato.
Za njim su junački pošli u smrt i ostali. Dvadeset i dvojicu ugandskih mučenika proglasio je 1920. blaženima papa Benedikt XV.
