Novinarka HRT-a Vlatka Kalinić je, izvještavajući ispred škole u Prečkom, bila satima s roditeljima ubijenog prvašića. Nakon što je podijelila dirljivu objavu na svom Facebooku, danas je najavila kako će iz redakcije pratiti mimohod za sigurne škole uz nadu da će u tom mimohodu biti više ljudi nego na proslavama sportskih ili glazbenih uspjeha.
Ovako izgleda grad koji se othrvao apatiji, napisala je Kalinić i podsjetila:
Moj trg ovako je izgledao 1996. Bila sam tamo, s nepunih 12 godina. Još čuvam sivi plakat s brojem 101 koji se dijelio u Noći svijeća. Zagreb je gorio. Te noći odlučila sam što ću postati kad narastem. I postala sam, ne znajući koliko je bolan taj poziv.
Danas ću u 18 sati u redakciji čekati snimke s mimohoda ZA SIGURNE ŠKOLE diljem Hrvatske. Želim vidjeti svoj Zagreb u novoj Noći svijeća.
Želim vjerovati da smrt nevinog dijeta i sve što je do toga dovelo može izvući više ljudi na ulice nego sportski ili glazbeni uspjesi.
Recite mi da je moguće, poručila je Vlatka.
Podsjetimo, na dan nezapamćene tragedije novinarka HRT-a bila je satima uz roditelje ubijenog dječaka. O strahu, nadanju, molitvi i tuzi roditelja koji su doživjeli najveću moguću tragediju, ali i svih ostalih sudionika i promatrača ispred škole u Prečkom napisala je toga dana:
“Bila sam uz te roditelje. Satima. Gledala kako im panika i bol svakom minutom ulaze sve dublje u biće. Ona u molitvi, on bjesomučno stežući telefon ne bi li bilo što saznao.
Zvali smo bolnicu za bolnicom, i mi i naša Ruza Istuk koja je bila uz žrtve i njihove liječnike, preklinjali smo policajce da im kažu gdje im se sin nalazi.
“Ne možemo ništa reći dok utvrđujemo činjenice“.
Činjenice koje nitko nikad ne bi trebao utvrđivati. Zapisali su njihove podatke po tko zna koji put i prepustili ih hladnom očaju pokraj plavo-bijele trake.
Gledali smo bez riječi majke i očeve koji grle svoju potresenu djecu, drhteće učiteljice koje dočekuju muževi i zid ljudi u uniformama, lica obješenih od težine činjenica o kojima šute.
Jedan takav krenuo je prema njima, pružio im ruku i podignuo traku. Ušli su na mjesto zločina. Znali su tada, znala sam i ja. Gledala sam kako ih odvoze u crnom automobilu, pognutih glava. Gledala sam svijet kako se ruši. Njihov svijet, moj svijet, svijet svakoga tko je ikada bezbrižno ispratio dijete u školu.
Znali smo odavno što nam dolazi. Zato ovo nije tragedija slučajnosti. Ovo je tragedija nečinjenja, grijeh propusta.
Počivaj u miru, maleni.
Mi se s grijesima propusta ne smijemo pomiriti.”