Nevenka Topalušić, Junakinja hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata, (22.11. 1954.-22.10. 2014.), čiji je spomenik podignut ispred zgrade Ministarstva hrvatskih branitelja u Zagrebu, gdje je i trg s njezinim imenom, dva puta je dala život za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu.
Prvi puta je „pala“ u vrijeme Domovinskog rata, kada je kod majke ostavila svoje dvoje djece i sa suprugom Brankom otišla na ratište. Za njima je krenulo njihovo treće dijete, 18-godišnji Dubravko. Priključila se legendarnim Gromovima. Gledala je smrti u oči. Bila je izravno na prvim crtama obrane. Ako poginem, poginem – neustrašivo je govorila. Nije poginula, ali vratila se ponosno, nažalost, u – invalidskim kolicima. Takvu junakinju majka rađa jednom u stotinu godina. No, ono što nije uspjelo srpskim četnicima, uspjelo je, na žalost, pomozbog junacima iz tadašnjeg Ministarstva branitelja, ali i svima onima na čelu sa tadašnjim predsjednikom Vlade Milanovićem i sličnima, koji su tijekom velikog prosvjeda hrvatskih branitelja i stradalnika nabacivali blato i mulj na one koji su dali ili bili spremni, poput gospođe Topalušić, dati i svoje živote da Hrvatska bude – Hrvatska.
Nevenka je tada među prvima došla u šator u Savsku 66 u Zagrebu, gdje su se spontano počeli okupljati hrvatski branitelji i stradalnici Domovinskog rata. Rekla je:
„Ovdje sam zbog toga, jer me ubija nepravda. Ostat ću ovdje dan i noć… Dok god ne umrem tu ću biti! A u rat sam otišla da bi bilo bolje mojoj djeci, no niti je bolje mojoj djeci niti je meni“.
Mnogi su je nagovarali da ode kući, jer je teško bolesna (100-postotni ratni vojni invalid, prve skupine!), a i majka još malodobne djece. Nije popustila, jer je osjetila da je njezina Hrvatska ponovno ugrožena, ali ovog puta ne od Srba, Crnogoraca i zločinačke JNA, već od onih koji su tada bili trenutačno na vlasti. Osobito je, kao i mnogi hrvatski branitelji, tražila da iz svojih fotelja odu Matić, Glavašević i Nađ. No, njima nije bilo ni na kraj pameti da napuste Ministarstvo branitelja, pa čak i bez obzira hoće li ili neće netko nastradati u tom jedinstvenom, časnom i dostojanstvenom hrvatskom šatoru, (odnosno protestu), kojeg je predsjednik Vlade Zoran Milanović nazvao „smrdljivim“.
I Nevenka Topalušić je umrla, 22. listopada 2014. Ne kod kuće, već među svojim suborcima, u Savskoj 66. Matić i Glavašević samo su odmahnuli rukom. Njima je bilo svejedno. Jedan ili jedna manje među još živim hrvatskim braniteljima.
Junakinja Domovinskog rata možda bi i danas bila živa, sa svojom djecom, sa obitelji, da nije bilo gaženja i pljuvanja po hrvatskim braniteljima, što je i ona svojom nazočnošću u „smrdljivom“ šatoru željela zaustaviti.
Neki pričaju da se tijekom najvećeg protesta hrvatskih branitelja, koji je trajao 555 dana, odnosno ovim načinu borbe nije ništa postiglo. Lažu. Glogoški, Klemm, Jukić, Deur i brojni drugi, manje ili više znani, nepotkupljivi branitelji i tada su poručili onima na vlasti da – nema predaje. Inače, taj „smrdljivi“ šator, kako je za njega sramno rekao Milanović, nešto je najgore što se dogodilo Hrvatskoj nakon pobjede u Domovinskome ratu. Zahvaljujući ovom neviđenom protestu, svi su saznali o mukama i patnjama ljudi koji su bili prvi kad je trebalo. Pored toga, tamo su se svakodnevno mogli vidjeti i vidjeli brojni branitelji u kolicima, bez ruku i nogu, pa čak i slijepi. Druga je stvar što su od toga okretali glavu ljudi koji su u ono vrijeme vodili državu, kao guske u maglu. No, ne da nisu vidjeli što se to događa s hrvatskim braniteljima, stradalnicima i obiteljima poginulih i živih branitelja, oni nisu željeli vidjeti ni smrt – Nevenke Topalušić.
A ova ponosna, ali i nesretna Junakinja Domovinskoga rata, za razliku od svih njih, vječno će živjeti u našim srcima.
Tek toliko da se zna, istine radi!
