Da je u našem društvu, a poglavito kod pojedinih političara i politikanata, i dalje prisutan komunistički mentalitet, svako malo nam to potvrđuju. Ali tu su i razno-razna piskarala koja pobjedonosno ističu da i „dalje vjeruju u bratstvo i jedinstvo hrvatskog i srpskog naroda“, što nije ništa drugo nego „uvlačenje“ u neku novu Jugoslaviju.
Inače, parolom za zaluđivanje masa, „bratstvo i jedinstvo“, najviše se služio Josip Broza Tito, doživotni predsjednik bivše Jugoslavije, koju smo porazili u hrvatskom obrambenom Domovinskom ratu.
Za sve one koji su stvarali slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu, Jugoslavija je bila na „drugoj strani“, bila je neprijatelj koji je želio okupirati sve što hrvatski diše.
S obzirom da jednom dijelu politikanata još do danas nije jasno da je Hrvatska pobijedila u ovom ratu, onda ih treba podsjetiti da sve što naginje propaloj Jugoslaviji i tzv. regionu već dugo nije dobro došlo na ove prostore.
Istina, kršćanski je oprostiti i Hrvatska to čini, ali zlodjela Srba, Crnogoraca, zločinačke JNA i domaćih izdajica ne smijemo zaboraviti.
Međutim, nakon Drugog svjetskog rata, kada je Titova armija pobijedila – je li i tada bilo oprosta, jesu li i tada njegovi protivnici mogli slobodno govoriti, pisati i živjeti na „visokoj nozi“?
Sve što nije bilo vezano uz komunizam i partiju bilo je, najblaže rečeno, izbrisano.
Na desetine i stotine tisuća ljudi, poglavito Hrvata, koje su nakon pobjede, „pobjednici“, lovili kao zečeve, bilo je ubijeno, strpano u logore ili protjerano iz Jugoslavije, koja je čuvala „bratstvo i jedinstvo kao zjenicu oka svoga“!
Tada, u Titovo vrijeme, ni jedan četnik ili ustaša, pa i domobran ili izdajica i dezerter, nije mogao dobiti zaposlenje, a još manje javno istupati u javnosti.
Pravilo nakon Domovinskog rata
Je li isto ili slično „pravilo“ bilo i nakon pobjede u hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu? Ne, mi smo odmah agresorima oprostili, mada se nitko od njih još ni do današnjeg dana nije ispričao. Neke smo čak pozvali i u Hrvatski sabor! Možete li zamisliti da je nakon Drugog svjetskog rata neki ustaša ili četnik bio član Centralnog komiteta SKJ? Ili da je po načelu četničke ideologije pokrenuo i bez problema vodio neku političku stranku?
Ne, to se nije moglo ni sanjati, a kamoli događati! Nakon Drugog svjetskog rata logori su bili (pre)puni neprijatelja Tita i Jugoslavije. A, nakon Domovinskog rata logori su se raspustili, srbijanski banditi su pobjegli ili su pak amnestirani!
I sad imamo to što imamo – neka piskarala u političkom biltenu Novosti zalažu se za bratstvo i jedinstvo i ne dogodi im se ništa.
A, kad netko samo spomene pozdrav HOS-a u vrijeme Domovinskog rata, mnogima se diže kosa na glavi, bez obzira što je pod tim sloganom u vrijeme Domovinskog rata, za slobodnu, samostalnu i nezavisnu hrvatsku državu stradalo na stotine, pa i tisuće hrvatskih branitelja!
Dakle, „parole“ iz vremena Jugoslavije da, a one iz Domovinskog rata ne!
Oni koji su poput pupovca čitavo vrijeme na „drugoj strani“ mogu raditi što god hoće (čak i biti dio vladajuće strukture), a oni koji su stvorili ovu i ovakvu Hrvatsku (svaka čast iznimkama) bačeni su na marginu ili još gore, neprestano im se lijepe etikete poput ustaša, fašista, revizionista, protunarodnih neprijatelja i tome slično.
Gdje toga ima!?
Kod nas se uzdižu i ljudi poput sada već pokojnih Manolića ili Lončara, zatim i bivši Udbaši, umjesto da im se, ako ništa drugo, oduzmu državna odličja koja su dobili, a nisu ih zaslužili.
