Evo, i to smo preživjeli – prosvjedni zbor od 17. veljače ekstremno lijevih na zagrebačkom Markovu trgu protiv članova HDZ-a! Sve je bilo puno kao na koncertima srpske „primadone“ Aleksandre Prijović u zagrebačkoj Areni.
Činilo se da tko je bio tamo, taj je došao i na Markov trg da čuje vrištanje i urlanje Grbina, Benčić, Mrak Taritaš, Beljaka, Peović i drugih političkih violina, od kojih nitko od njih nažalost nema veze sa stvaranjem hrvatske države.
Kad bi, ne daj Bože, ovi sutra došli na vlast, ekspresno bi nas uveli u novu Jugoslaviju, jer, kako se čini, barem prema ovom skupu, mrze sve što hrvatski diše. (Svaka čast iznimkama).
No, dok se oni zalažu za neki novi „region“, zdrave političke i ine snage u Hrvatskoj i dalje se bore za istinu, poglavito o onom što se dogodilo na prostorima bivše Jugoslavije, kad je na njezinom čelu bio Josip Broz Tito. Do istine o hrvatskoj povijesti uistinu je teško doći, jer je od 1945.-1990. objavljeno na desetke tisuća knjiga, iznimno mnogo članaka, snimljen veliki broj dokumentarnih i igranih filmova i slično, a u kojima se kontinuirano prikazivala jedna strana, odnosno jedna (komunističko-partizanska) istina, čiji su sljedbenici hrvatski ekstremni ljevičari.
Komunisti okretali kape
Problem u Hrvata je i taj što je većina tzv. komunističkih pisaca nakon stvaranja slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države, samo preokrenula kape i bez ikakvih provjera (poput bivših Udbaša) zaposlila se u raznim medijima, od televizija do dnevnih i tjednih novina, gdje su ih iznimno lijepo dočekali, jer su dobrim dijelom došli i iz „Kumrovečke škole“(svaka čast iznimkama).
Sve što hrvatski „diše“, od knjiga, filmova, serija, pa do dječjih slikovnica obično bi „propadalo“ i propada na raznim natječajima, od državnih do općinskih, (i tu, svaka čast iznimkama), a i dalje prolazi sve ono što je „upereno“ protiv Hrvata, Tuđmana, hrvatskih branitelja i stradalnika i hrvatske države.
Jednom riječju, kad je istinska hrvatska propaganda u pitanju, svih ovih godina činilo se i čini da se ništa nije promijenilo, kao da je duh Josipa Broza i Jugoslavije još u glavama relativno mnogih, koji nikada nisu i neće prihvatiti hrvatsku državu, a što su pokazali i govornici s pozornice na Markovu trgu..
Što radi većina hrvatskih veleposlanstva u svijetu? Koliko su ona doprinijela da se sazna istina o hrvatskoj povijesti? Kad ste čuli da je u povodu nekog značajnijeg hrvatskog blagdana neko veleposlanstvo izvan Hrvatske, od Budimpešte, Pariza, Moskve, Rima, New Yorka, Berlina, pa do onih u Južnoj Americi organiziralo neku domoljubnu priredbu, koncert, izložbu, tribinu…?
Možda neki od njih i jesu, ali iznimno skromno i u tišini.
Je li se netko zapitao: koliko je u tim i takvim državnim institucijama zaposleno „Jugoslavena“, a koliko onih koji su stvarali hrvatsku državu?
Čak 30 i više godina od početka srpske i ine agresije na Hrvatsku, one koji se i dalje bore da Lijepa naša ostane to za što su 15 tisuća ljudi dali svoje živote, (u BiH i više!), razni ekstremni ljevičari, bivši ekstremni komunisti, bivši partizani, Udbaši i drugi, sve domoljube proglašavaju – ekstremnim desničarima, što znači da im je najveći grijeh što nisu za Jugoslaviju već za – Hrvatsku!
Pored toga, neka nam razni političari i politikanti, od lijevih do desnih, objasne zbog čega do danas nitko nije odgovarao od onih koji su u vrijeme Domovinskog rata masakrirali sve i sva što hrvatski diše, od Vukovara, Pakraca, Škabrnje, Saborskog, Karlovca, Osijeka, Lipika, Đakova, Voćina, pa do Varaždina?
Kažnjavanje
Sudilo se i slalo na robije tek manji broj srpskih tzv. izvršitelja, ali ne i visokih zapovjednika!
Zbog čega ni jedan bivši Udbaš, (osim Perkovića i Mustača), ili komunista još nije pravomoćno osuđen?
U Hrvatskoj nema ni jedne županije koja nije imala nevino poginulih u obrambenom (!) Domovinskome ratu! Ovim i ovakvim ljevičarima ne smetaju primjerice „jugoslavensko-četnički“ derneci kakvi se održavaju u Kumrovcu ili na pojedinim velikim koncertima u zagrebačkoj Areni! Zašto?
Zbog čega se i toliko godina nakon II. svjetskog rata Hrvatska i samo Hrvatska mora opravdavati za navodne zločine u tom vremenu, koje su navodno počinili Hrvati, a nitko nikoga vani ne pita za četničke zločine nad Hrvatima, od 1945.-1990. i od 1991.-1996.?
Zar u drugim državama, poput Austrije, Njemačke, Francuske…, primjerice, nama „nacionalizma“ ili tzv. ekstremnih desničara? Tko danas proziva za bivši fašizam jednu Italiju, Njemačku ili Japan, zašto se njihovi ministri vanjskih i inih poslova nikada ne moraju pravdati kad odlaze u posjet drugim državama da kod njih nema „nacionalizma“?
Hrvatska je po mnogo čemu jedinstvena: ima desnicu, nacionaliste, pa čak i jednog Thompsona, a „nema“ komunističke i ine zločince, ratne profitere, izdajnike, dezertere, pa ni Junake Domovinskoga rata!
Stoga, kako bilo da bilo, – Živjela Hrvatskom na čelu!
