Umro je Marijan Živković (85), kojem je u Vukovaru, 15. travnja 2015., Udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91.(UHBDR91.) i Udruga policije vukovarskih branitelja Domovinskog rata, u suradnji s drugim Udrugama proizašlim iz Domovinskoga rata, dodijelila priznanje Junak hrvatskog obrambenog Domovinskog rata.
Bio je hrvatski dragovoljac, čovjek koji je u borbi za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu izgubio dva sina Marka (r. 1959.) i Nikolu (r. 1965.).
Njegov sin Marko, legendarni hrvatski branitelj, nakon izbijanja srpske agresije na Republiku Hrvatsku, početkom listopada 1991., odlučio je kao pilot borbenog zrakoplova MIG-29 u vojnoj zračnoj luci u Beogradu prebjeći u Zbor narodne garde (ZNG), gdje je odmah po dolasku osnovao i Samostalni zrakoplovni vod u operativnoj zoni Osijek. Najčešće je letio u poljoprivrednim zrakoplovima te u prvo vrijeme zajedno sa svojim suborcem Mirkom Vukušićem prevozio ranjenike i dostavljao oružje i hranu opkoljenom Vukovaru. Proslavili su se i tzv. „bojler bombama“ koje su neprijatelju nanijele puno žrtava.
Marko je zajedno s Vukošićem te dva iznimno hrabra padobranca Antom Plazibatom i Radom Grivom poginuo na ratnom zadatku kod Otoka, (gdje im je podignut i spomenik), prigodom rušenja jednog mosta kako bi se spriječilo daljnje nadiranje neprijateljske vojske prema Vukovaru. Do tada su obavili više od tridesetak borbenih letova te u dva mjeseca izbacili 68 tzv. „bojler bombi“ i 17 sanduka s oko dvije tone pomoći opkoljenom Vukovaru. Oni su prvi hrvatski zrakoplovci poginuli u Domovinskom ratu!
Pokušavajući oboriti hrvatske zrakoplovce, koje je predvodio Marko Živković, srpski su četnici ispalili 16 raketa, od kojih su neke pale čak i u susjednu Mađarsku. Nažalost, jedna je pogodila cilj – u noći 2. prosinca 1991. iznad Otoka pokraj Vinkovaca.
Obitelj Živković imala je četvero djece: jednu kćer i tri sina. Kćerka je umrla, a sada im je na životu samo još jedan sin (živi u Zagrebu). Nikola, koji je također bio vukovarski branitelj, poginuo je 17. rujna 1991. na Mitnici u Vukovaru.
Hrvatski obrambeni rat odnio im je sve što su imali, sve za što su živjeli.
Koliko još ima očeva, osim majki, koji u Hrvatskoj plaču i tuguju za svojim neprežaljenim sinovima i kćerkama? Nisu niti očevi od čelika.
Žalosno je, tužno i jadno što se o jednom Marijanu Živkoviću uglavnom znalo samo po tome što je prije nekoliko godina, u revoltu, čekićem razbio postavljenu dvojezičnu ploču na zgradi PP Vukovar, za što je (uvjetno) osuđen, a kasnije oslobođen. (Najvažnije je da su ga maltretirali!). Ubojice njegovih sinova i danas se slobodno šeću. Nitko ih ne goni ni optužuje. Živković nam je prigodom svečane dodjele priznanja uz ostalo rekao da ‘ako su mu već ubili dva sina, da su onda trebali ubiti i njega, pa bi im onda možda savjest bila čista’. Njegova žrtva i njegove patnje uzdižu se do neba. On unatoč svega nije mrzio.
Za sve koji su bili na braniku hrvatske Domovine on je Heroj Domovinskog rata. A, to priznanje koje je primio u svom Vukovaru od hrvatskih branitelja, rekao je, da mu više znači nego sva državna i ina odličja.
Kada je od Vlade Iljkića, predsjednika Udruge policije vukovarskih branitelja Domovinskog rata i moje malenkosti primio priznanje posvetio ga je svojim sinova, ali i svim njihovim suborcima koji su dali živote i krv za hrvatsku Domovinu.
Ispraćaj i pogreb Marijana Živkovića obavit će se u utorak, 12. ožujka 2024. u 14 sati na Novom groblju Dubrava u Vukovaru, dok će se Sveta misa Zadušnica služiti istoga dana u crkvi gospe Fatimske u Vukovaru.
Marijane, nećemo te zaboraviti!
