U trideset i tri godine još uvijek nije utvrđen točan broj ubijene djece tijekom opsade Vukovara. Upravo stoga, to su vrijednije 33 priče o pogibiji djece koju je ispričala u svojoj knjizi “Mama ne vidim nebo” Ani Galović. Jedna od njih je pogibija malenog Vukovarca Mateja Aleksandera čiju smrt su odmah iskoristili u Beogradu kako bi još više nahuškali srpski narod.
Na dan 20. srpnja 1989. Emilu i Vlasti Aleksander rodio se sinčić Matej.Nepune tri god. kasnije 15.11.1991. u granatiranju VU od strane JNA i pripadnika srpskih paravojnih postrojbi gađajući bolnicu i skloništa u centru grada Matej je s majkom i bakom ubijen na mjestu dok je otac preminuo od posljedica teškog ranjavanja.
Otac Emil bio je jedan od poštara koji su održavali sredstva veze za vrijeme bitke za Vukovar dok je supruga Vlasta u bolnici radila na mjestu fizioterapeutkinje. Pred sam slom obrane grada svoje su sklonište s ostalim civilima pronašli u podrumu Vučedolske kapljice. U spomenutom događaju poginulo je jedanaestero osoba, a više je teško ranjeno. Među njima i Matejeva prijateljica Sanela koja se prisjetila stravičnog događaja:
“Matej je postao moj najdraži maleni prijatelj u tom podrumu gdje smo stradali, imali smo mračni podrum kojim su odjekivali moji i njegovi osmijesi, u tom zlu mi smo vidjeli i dalje samo dobro, ne shvaćajući zapravo što se van tog podruma događa. I tog dana smo se igrali uobičajeno kao i svakog dana. I tada se dogodilo najgore… Posljednja slika u mojem sjećanju je kombi u koji su smjestili Mateja i mene, jednog nasuprot drugom. Onako krvava i ranjena gledala sam u njega. Njegove oči bile su otvorene, ali on se nije micao, pomislila sam, uplašio se… tada sam mu se obratila i rekla: “Matej, pertla ti se odvezala na cipelici” i kako sam mogla zavezala mu je… Medicinsko osoblje koje nas je vozilo tužno je gledalo u mene, tada nisam shvaćala zašto, gledajući me kako se obraćam mojem malenom prijatelju kojeg više nema… Matejev otac Emil spasio nas je da ne iskrvarimo, pozvao je pomoć, iako je i sam bio teško ranjen. Toga dana izgubila sam prijatelja, svoju baku i doživjela ono što nitko, a pogotovo jedno dijete ne bi smjelo doživjeti…”
Kao da sama smrt cijele jedne mlade obitelji nije bila dovoljna mrtvo tijelo malenoga Mateja, zamotano u zelenu bolničku plahtu, s tek vidljivim početnim slovima AL od prezimena Aleksander, srpska je propaganda koristila kako bi ga prikazala isključivo srpskom žrtvom ubijenom od strane vukovarskih branitelja i pripadnika ZNG-a stavljajući ga na naslovnice dnevnih novima sve do trenutka kada ostali članovi obitelji Aleksander nisu prepoznali mališana.
S Novog groblja Dubrava ekshumiran je nakon mirne reintegracije na potpuno drugom dijelu masovne grobnice mjesec dana nakon oca i majke.
Plavosiva štrikana dječja kapica koju je izradila pokojna baka Ana jedina je fizička uspomena koja je obitelji ostala u sjećanje na prekinuti život dvoipolgodišnjeg vukovarskog mališana.
