Svetica je znala da je za svu onu patnju koju je vidjela, bilo lijeka ako je postojalo volje. Znala je da će epidemija patnje useliti se u velike i manje gradove u kojima će stariji ljudi u većini slučajeva živjeti sami. A samoća je, kako je rekla Majka Terezija, gora od gladi, gora od siromaštva. Ustvari, sve se svodi na siromaštvo, samo ovdje je siromaštvo duše nerješivo. Samoću i usamljenost prepoznala sam kao temu o kojoj želim pisati i time pomoći ženama, pa i muškarcima koji ne vide izlaz iz svoje patnje.Nezaobilazan dio ovog serijala članaka, a ponekad i videa bit će i obiteljski odnosi, posebice oni s djecom. Striček Duško objašnjavat će kako odgajati malu djecu, a u mom serijalu stručnjaci će govoriti o odrasloj djeci.
Dok sam radila tv emisije znala sam se pozabaviti temom sindroma praznog gnijezda, dok bih za velike blagdane, Uskrs i Božić, redovito poručivala onima koji će blagdan proslaviti sami, “niste sami, Isus je s vama“, Kada sam se sama našla u sličnoj situaciji težina tuge i bola pogodila me kao ništa do tada, a život me baš i nije mazio.
Umjesto da sam odahnula kao što su zasigurno odahnule perilica za robu i suđe, možda čak i susjedi kojima je zasigurno dosadila glazba, sviranje gitare, dolazak u svako doba noći… ja sam se zatvorila u sebe, a panika je izletila iz mene.
“Ne mogu sama,” stalno sam ponavljala. “Moj život više nema smisla,” govorila sam prijateljicama koje me nikako nisu uspijevale uvjeriti da konačno počnem živjeti svoj život, da uživam u njemu, da sada mogu što god hoću, da su moja djeca sada odrasli ljudi i da ih pustiti na miru. Začuđeno sam, nakon toliko godina brige o obitelji i moraš ovo, moraš ono, počela se pitati, a što je to moj život. Ni posao koji jako volim, nije mi više predstavljao zadovoljstvo. Naprotiv, umarao me i samo nešto što treba odraditi.
Moj lijepi, uredni i čisti stan polako je postajao zapušten i pun stvari bačenih tamo gdje im nije mjesto. Grizla sam se zbog toga, ali nije bilo ni volje, ni želje da krenem, da ponovno zavolim svoj prostor, da se divim cvijeću, da uživam u svom krevetu. Za mene su dvoja vrata sada ostajala zatvorena i nikako nisam pristajala na bacanje nepotrebnih stvari. Na preuređenje tih soba.
Poželjela sam što prije umrijeti, jer i tako je sve završilo.
Kako imam moju labradoricu, iskoristila sam da je držim za šapu dok spavam, što me je izuzetno smirivalo. Davala mi se potpuno, no kada bi po tko zna koji puta počela sažallijevati sebe i briznula u plač koji nisam mogla zaustaviti, odjurila bi u spavaću sobu i zavukla se ispod kreveta. Ni ona to više nije mogla podnijeti.
Što manje izlaziš iz kuće, sve ti je teže izaći. I mene je to pogodilo. I iako sam savjetovala mnoge, smirivala ih i podizala na noge, sebi nisam mogla pomoći. Govorila sam prijateljicama da me ne štede, da viču na mene, da me izgrde, jer sam jednostavno takav tip osobe. Trebam autoritet da me pokrene.
Tri godine su prošle, a ja sam tek sada odlučila promijeniti život. I baš kada sam se počela okretati svojoj prvoj ljubavi, Gospodinu, kada sam napravila raspored i posložila sve one koji su još uvijek ostali tu za mene, ostali mi prijatelji, počeli su se nizati problemi. Pretpostavila sam da se “zločesti” ne želi tek tako odreći osobe koja samo tuguje, preispituje se je li kriva, tko je kriv, što je trebalo napraviti drugačije…
Počela sam se ipak prisjećati svega što sam čula snimajući sve te silne moje emisije o raznim temama. Sjetila sam se rečenice: “Tvoj identitet nije majka, nije supruga, nije novinarka, već Božije dijete koje ima punu slobodu.” Da, Bog mi je dao djecu da ih rodim, odgojim i postavim na noge. Jesam li taj dio posla dobro odradila, ne znam. Znam jedino da sam dala sve od sebe. Znam da sam se odrekla života kakav bih danas željela živjeti, iako je to nemoguće, Vlak je prošao još u vrijeme kada sam bila mlada.
Odlučila sam srediti život, izaći iz usamljenosti i biti jedna nova osoba. Nije to lako, ali nitko nam i nije obećao da će biti lako. Za svoju djecu uvijek sam tu, ako im mogu i želim pomoći. Ali, moj život je danas moj. Upravo ovih dana slažem što točno želim i što je od toga prikladno u ovim mojih godinama. Neke žene i majke nemaju taj problem jer im djeca i muž nikada nisu bili na prvom mjestu. Njihov identitet bile su one same, ambicije, karijera… Takve žene nisu prolazite kroz ovu muku. Nažalost, ja sam izgubila 3 godine u žalovanju za svojim životom, žalovanju nad samom sobom.
U svakom slučaju bolje je živjeti godinu dana kvalitetno, već puno duže bez svega toga. Zato ja polako radim na sebi i nije me sram pitati, moliti, tražiti pomoć. Bez pomoći nema ništa, jednostavno je tako.
Znam da je puno žena poput mene koje žive čekajući da ih djeca nazovu, da im pomognu u bolesti, da idu s njima kod liječnika. No, o tome u sljedećem članku.
Bitno je da znate kako imate pravo uzeti si vrijeme i dobro razmisliti. Ništa na prečac. Poslušajte savjet, pogotovo stručnjaka. I pomirite se same sa sobom, jer sebi ste najbolja prijateljica.
