U Dubrovniku je jučer netko crvenom bojom išarao pločice s imenom ulice katoličkog svećenika Petra Perice, svećenika žrtve komunističkog zločina na Daksi, autora brojnih crkvenih pjesama poput ‘Do nebesa nek se ori’ i ‘Zdravo djevo kraljice Hrvata’.
Pokolj na otočiću Daksi počinili su partizani u listopadu 1944. tijekom Drugog svjetskog rata. Dio je to pokolja koji su učinili nakon ulaska u Dubrovnik. Pokolj u kojem su bez suđenja na smrt osudili 53 istaknuta građanina, civila Hrvata na Daksi i 697 žrtava s dubrovačkog područja.
O svemu je podnio izvještaj polupismeni visoki partizanski dužnosnik Ante Jurjević Baja, koji je potvrdio da su ubijeni osuđeni bez suda, a izvješće je završio rečenicom “kako bilo ubit ih se mora”.
Među ubijenima je bio i poznati svećenik Petar Perica – “padre Perica”, kako su ga zvali Dubrovčani, autor pjesama Zdravo Djevo Kraljice Hrvata i Do nebesa nek’ se ori. Otac Perica ubijen je i bačen u jamu.
Tek 19. lipnja 2010. godine žrtve s otočića Dakse dostojanstveno su pokopane. Padre Perica pokopan je na dubrovačkom groblju Boninovo.
Inače, grobište Daksa postalo je simbol komunističkog terora nad stanovništvom dubrovačkog kraja. Smrt onih koje su partizani odlučili ubiti nije bila laka, a ponajmanje dostojanstvena.
Veća grupa uhićenih prevežena je na otok Daksu u noći s 23. na 24. listopada 1944. godine, i smještena u staroj samostanskoj crkvi. Potom su jedan po jedan izvođeni “u šetnju”, svlačeni, mučeni i ubijani. Pretežni dio pobijenih ubijen je hicima iz oružja kalibra 9 mm (pištoljski kalibar) u potiljak; svi su bili bosi i bez odjeće.
Ovaj veliki svećenik-mučenik dobio je svoju ulicu u Dubrovniku, a ime ulice do 24. listopada 2024. nikome nije smetalo. Kome je sada zasmetalo ime nevinog mučenika stravičnog partizanskog zločina nepoznato je, no jasno je da se radi o nekome kome ovi zločini ne predstavljaju ono što jesu – zločini koji su davno trebali biti kažnjen. Nekome čiji um ne može shvatiti da nekažnjeni ratni zločini dovode do novog zločina. A, ovaj zločin pod partizanskom crvenom zvijezdom ostao je nekažnjen, pa je upravo ta petokraka bila simbol još stravičnijih zločina tijekom Domovinskog rata.
Mržnja koja se tijekom godina bila potisnuta, izbila je nekontrolirano na površinu. No, kako mrziti nevinog svećenika koji je okrutno ubijen samo zbog svoje vjere u Boga? Tko može mrziti svećenika koji je ubijen davne 1944. godine u mukama i poniženju s pogledom na zvijezdu petokraku? Upravo zbog ove neshvatljive mržnje prema Hrvatima na njihovom tlu izvršen je pokolj na Daksi.
U par dana u Hrvatskoj su nepoznate osobe, znanih razmišljanja i stavova, zvijezdom petokrakom oskvrnule spomenike, murale, samostane, kipove Majke Božije i sada crvenom bojom pločicu imena ulice.
Što se to trenutno događa s Hrvatskom pitanje je na koje bi trebali što prije potražiti odgovor ako ne želimo da zvijeda petokraka ne bude simbol još jednog rata koji se na našim područjima ponavlja otprilike svakih 50 godina.
