Pošast 21. stoljeća je samoća i usamljenost. To već znamo, ali ne bi vjerovali da usamljeni mogu biti i oni za koje to nikada ne bi ni pomislili.
Stvar je vrlo jednostavna – odabir prioriteta. A, meni su u životu prioriteti bili obitelj i posao. Na prvom mjestu obitelj. Uvijek sam učila djecu da je obitelj ta u kojoj trebaš dobiti ljubav, zaštitu, u kojoj se možeš sakriti od problema, ali i zajednički ih riješiti. Tvrdila sam im da je u obitelji ljubav bezuvjetna i da samo obitelj ostaje vječno.
Uvijek sam voljela djecu i znala sam s njima. Sjećam se kada bih kao malena djevojčica, dok su baka i majka razgovarale kako bi voljele imati puno unuka i praunuka, uvijek govorila da ne brinu jer ću ih ja imati šestero i podijeliti ih na sve nas. Naravno, nema šestero djece, ali sada kada su mi djeca odrasla i otišla, imam osjećaj da nema više ništa.
Možda je to samo osjećaj i nepoznavanje nošenja s djecom koja su sada odrasli ljudi? Možda sam negdje dobro zabrljala? Pitanje su to koja me muče kada ne mogu spavati, ali jedini odgovor koji nalazim je da Bog najbolje zna te da je upravo zato stvorio majku i otac, potpunu obilje. A, to sam tako silno, silno željela imati.
Vidim da obitelji danas baš i nisu sretne, da su žene često prevarene od strane svojih muževa, ali i obrnuto. Puno je posljedica ružne strane društvenih mreža pa zar je onda čudno da žene koje žive same tvrde kako je lijepo živjeti sam.
Iskreno, ne znam. Život mi je bio toliko bogat da bih mogla napisati debelu knjigu memoara, a ne sumnjem kako bi se sigurno našao i poneki redatelj koji bi poželio snimiti film po njemu. Društveni život mi je kroz posao u kojem sam upoznala većinu pjevača, glumaca, sportaša, političara, bio jako bogat. Doživjela se trunutke slave i trenutke pada. Sve to. Doživjela sam i ljubav. Onu pravu, istinsku. Prošla sam i one najsretnije trenutke u životu kada ti pokažu najslađe biće na svijetu koje je do kraja života tvoje.
Ali, doživjela sam i bolest i trenutak kada sam čula od liječnika “ne možemo lijekovima staviti vašu bolest pod kontrolu. A, drugog načina nema.” Drugim riječima živi svaki dan kao da ti je posljednji, jer tako i može biti.
Znam samo da onim trenutkom kada sam se povukla iz društvenog života, kada mi je bilo svega previše, kada su oslabjeli kapaciteti za borbu s nesmiljenim životom, ostala sama. Tko zna, možda moj sin ne može podnijet kada me vidi u stanju u kojem prije nije imao priliku vidjeti me. Možda odrastanjem muškarci kod nas predstanu voljeti svoje mame. Možda, možda možda… tisuću je tih možda, a niti za jedan nemam odgovor.
U večerima dok uživam u samoći, naučila sam i to, slušam često patera Cirila Ćusa. On kaže Bogu nikadaka ništa nije nemoguće, dok prepričava svoje djetinjstvo i mladost pune zlostavljanja, jada i tuge. No pater Ciril je uporno godinama molio i danas je sretan čovjek. Pitam se trebam li i ja tako prihvatiti svoj križ i moliti. Bog zna najbolje.
Ljudi imaju puno križeva i čini mi se da nema čovjeka kojeg kad-tad ne zadesi neka teška nesreća u kojoj mora potražiti Boga. U takvim teškim trenutcima uvijek je lakše kada nisi sam.
Da, znam, nikad nisi sam i nikad ne moraš biti usamljen, osim ako si oglušio i ne čuješ kada ti Bog kuca na vrata srca. Bog je živ i kada ga pustiš u svoje srce, zaista više nikada nećeš biti sam. Pripremit će za tebe sve da u trenutcima kada trebaš ljude, netko se kao slučajno nađe uz tebe.
No, to ne znači da ne trebaš i sam malo potegnuti. Na vrijeme posloži prioritete i prepoznaj svoj identitet. Prijatelji su jako važni, ali biraj one na koje se možeš osloniti i kojima možeš vjerovati. No, ne zaboravi da se ljubav i prijateljstvo treba pružiti s obje strane i obavezno hraniti. Nikada ga ne uzimati zdravo za gotovo. Čovjek nije rođen za samoću i zato se na vrijeme pobrini i za bogat društveni život. Jednog dana, kada budeš prisiljen usporiti sve će ti se to vratiti. Zašto ne, ako svoj dom otvoriš za svoje prijatelje i ako u njemu vlada vedrina i radost. Ljudi vole sretne ljude, a Bog nas je stvorio da budemo upravo takvi.
Kada se povučeš iza utvrde svojih vrata, teško se vratiti natrag među ljude, ali ne i nemoguće. Zato polako, korak po korak natjeraj se. Počni od toga da nikada u dućanu ne kupiš namirnice za više dana. Idi svaki dan u kupovinu. Prisili se na šetnju, na kavicu u kafiću, pa makar i bez društva. Upiši se na neki tečaj. Kreni u crkvu, na molitvenu zajednicu. Možeš se upisati i na tečaj plesa ili slikanja. Izbora je toliko da ne budeš sam i da sklapaš nova prijateljstva. Nazovi i stare prijatelje i ako treba ispričaj se jer si ih zaboravio. Zašto ne, život nas melje, a kada se zaustavimo nitko od nas ne želi ostati sam. I da, posebno njeguj dobrosusjedske odnose. Oni su ti ipak najbliže ako ti zatreba pomoć.
Samoća je pošast 21. stoljeća, ali ako joj se odupremo, ne mora biti tako.
