Večer je prije pada Vukovara.
U svim gradovima i selima pale se svijeće za žrtvu Vukovara. I u Kaštelima svijetli plamen mnogobrojnih svijeća – duž ulica, u prozorima, na balkonima. U Vukovarskoj ulici u Kaštel Starom gužva je ispred igrališta NK Val. Sve je tu nekako podsjetnica na Vukovar. I grafit “da se ne zaboravi Vukovar”. I dvije spomen ploče ispred kojih gori sve više svijeća.
Stojimo u tišini i molimo se. Posao sam obavila, fotografije su spremne za objavu. Pokušavam utišati emocije koje se uvijek probude u ove dane. Razmišljam koliko je emocija straha bilo u prepunim podrumima bolnice. U Borovu naselju.
Mislim na Anu i pitam se kako joj večeras kada zna da je to bila posljednja večer njenog muža koji je već sutradan završio na Veleprometu. Pitam se je li Vilim mogao doći u Vukovar i prolaze li mu slike te večeri u kojoj je bilo puno šutnje ispunjene strahom. S razlogom. Već sutradan je prošao Ovčaru, a onda Velepromet, pa logore u Srbiji. Moli li se večeras s obitelji. Na pamet mi pada i Zorica. Koliko je hrabrosti trebalo da kao medicinska sestra Šljivančaninu kaže da ne ide bez ranjenika. Koliko je života spasila i onda preko noći posjedjela kada je čula za Ovčaru i Velepromet.
Pogled mi odjednom padne na spomenik ispred kojeg gore naše svijeću. Na vrh spomenika stoji zvijezda petokraka. Netko je ispod dodao i hrvatski grb, ali zvijezda petokraka je ostala na vrhu. Spomenik je to poginulim u Drugom svjetskom ratu. Ne smetaju ljudi, jer čovjek je čovjek, ali zvijezda petokraka ispred koje palimo svijeće za žrtve Vukovara? Žrtve Ovčare i Veleprometa. Ne mogu vjerovati. Pitam ljude vide li isto što i ja, a oni potvrđuju. Kažu, sramota je to. Pitam ih znaju li što su proživjele žrtve na Ovčari i Veleprometu, a mlada žena mi odgovara, “zapravo ne znamo”.
Ne želim govoriti, ali moram u ime svih koji to ne mogu. Kažem im da su četnici neke tukli lancima do smrti. Pod Ovčare se klizao od krvi, a četnici su se izmjenjivali kako bi se odmorili da bi mogli nastaviti tući hrvatske branitelje. Vilim mi je pričao kako je sjedio, zatvarao oči da ne gleda kao i ostali koji su čekali na red i slušali kako pod lancima, pendrecima, lopatama… pucaju kosti njihovih suboraca. Molili su se dok su im suze nečujno klizile. Slušali su kako jauču oni koje su četnici izveli i na kojima se iživljavaju režući im uši, nos, vadeći im oči….silujući ih. Sve pod okriljem zvijezde petokrake ispod koje večeras gore svijeće za one koji su smrt dočekali kao milost.
Netko je previdio zvijezdu petokraku i dodao hrvatski grb. Tko? Nebitno. Bitno je samo da se zvijeda petokraka izbriše sa spomenika onih koji su u jednom sličnom ratu izgubili život. Bitno je da se rat više nikad ne ponovi.
