Dok strani mediji izražavaju divljenje prema Luki Modriću i domoljublju koje nosi Vatrene, hrvatski mediji nastavljaju zazivati smjenu izbornika Zlatka Dalića i raspad Hrvatske nogometne reprezentacije. Pitanje je od koga i od kuda potječe tolika želja za uništenjem onog najboljeg što Hrvatska ima.
O nogometu znam jako malo, čak me i ne privlači, ali kada igraju Vatreni to je nešto posebno. Prvi puta sam ih kao novinarka pratila kada su s legendarnim Ćirom osvojili treće mjesto na Svjetskom prvenstvu. Bilo je to u Francuskoj 11. srpnja 1998. kada su izabranici Ćire Blaževića svladali Nizozemsku (2:1) i osvojili broncu.
I danas se doslovno naježim kada se sjetim dočeka koji smo im pripremili u Zračnoj luci u Resniku i buketu cvijeća koji je dobio Igor Tudor i poklonio ga meni. A, onda je uslijedio odmor u Bolu na Braču gdje smo se mi novinari imali prigodu upoznati s našim Vatrenima. Jednom riječju – neopisivo.
Poslije njih došli su novi Vatreni sa svojim izbornikom Zlatkom Dalićem i na Svjetskom prvenstvu 2018. u Rusiji postali jedna od najljepših priča osvojivši srebro.
Stvarno se ne razumijem puno u nogomet, a sport me baš i ne zanima, iako sam nekada davno bila baš dobra golmanica u rukometu, ali u domoljublje se kužim sasvim pristojno. Upravo zato mogu reći kako je srebro Vatrenih bilo odraz onog najvećeg i najljepšeg što Hrvati od pamtivijeka posjeduju – vjere i ljubavi prema domovini.
Jedan naš reprezentativac to je lijepo objasnio rekavši kako osjeća silan ponos kada obuče dres s kockicama te da to tada više ne predstavlja samo nogomet, već Hrvatsku. Domovinu.
Srebro je te 2018. ponovno na trenutak ujedinilo Hrvate, no ona šačica stanovnika Hrvatske koja ne može podnijeti da Hrvat domovinu ljubi, već je tada pokazala što misli kada je na Trgu bana Jelačića u Zagrebu Thompsonu u pola pjesme isključen mikrofon. A, upravo njegovu “Lijepa li si” pjevali su Vatreni dok su se pripremali i dok su slavili. Pjevali su je navijači dok su bodrili našu reprezentaciju. Domoljublje je bilo to koje je nosilo srca Vatrenih do srebra. Onaj tko ne ljubi svoju domovinu jednostavno ne može znati da ta ljubav vodi do visina, ali i pomaže izdržati za nju najteže patnje.
I upravo to je formula uspjeha kojoj se, i nakon što su ispali na Europskom prvenstvu, divi cijeli svijet. Posebno divljenje izazvao je Luka Modrić za kojeg je jedan talijanski novinar napisao:
“Ima skoro 39 godina. Legenda je nogometa. Osvojio je sve, uključujući ZLATNU LOPTU.
On je simbol svoje zemlje. Doveo je svoj nacionalni tim u finale svjetskog prvenstva. Ove večeri pogriješio je jedanaesterac. Mnogi bi bili očajni,ali ne i on. Poslije samo jednog minuta dao je gol nade.
Koji minut prije kraja utakmice izišao je s nogometnog terena i nastavio pratiti utakmicu s velikom zabrinutošću.I kao da je predosjećao, u zadnjem trenutku došao je gol od Zaccagnija koji je eliminirao Hrvatsku iz europskog prvenstva.
Gol,koji najvjerojatnije predstavlja njegov odlazak iz reprezentacije. Njegove suze na kraju utakmice tjeraju nas na razmišljanje: kako može jedna legenda nogometa ,koja je osvojila bezbrojne trofeje, kako može očajavati na ovakav način?
Odgovor je vrlo jednostavan: Strast koju je unio u nogomet je nenadmašna.
Kada bi barem i mi imali igrače kao što je Luka Modrić.”
I dok se strani novinari zahvaljuju Luki što su imali sreću pratiti ga, upoznati, analizirati njegovu igru, pojedini hrvatski novinari ovog su velikog igrača “razapinjali” i tjerali u mirovinu. Kada je hajka na Luku Modrića prestala, ova šačica koja bi radije da Hrvatske ne bude, obrušila se na izbornika Dalića.
Članak najavljen u 7Dnevno nosi naslov “Izbornik je mentalno potkapacitiran za vođenje naše nogometne reprezentacije”. A, tekst donosi dalje:
“Zlatku Daliću temeljni je problem upravo ta njegova “tajna” ili, na prvi pogled, “nevidljiva” melankolično-tjeskobno-depresivna struktura njegove osobnosti – struktura koju on, nažalost, ne uspijeva zadržati samo za sebe nego je, htio to ili ne, projicira i na druge. A poglavito na svoje najbliže suradnike. Te se time ta njegova inicijalna tuga, melankolija i depresija kao po nekom neumitnom mehanizmu prenosi i na njih.
Rekao sam izborniku da je glavni i, u biti, jedini krivac za tako blijede i, u većini slučajeva, negledljive, neprobavljive igre upravo on sam, Zlatko Dalić. Odnosno, njegova unutarnja psihičko-mentalna struktura ili njegov psihičko-mentalni sklop.”
Treba li poznavati nogomet i njegova pravila da shvatiš istinu u Dalićevim riječima!?
Joško Jeličić poručuje kako je nacionalni identitet jako važan, no mogu li taj plamen nositi samo Vatreni i njihov izbornik dok ostali gledaju sa strane napade onih koji misle kako će maknuvši njih ugasiti domoljublje u narodu i onda stvoriti Hrvatsku na sliku i priliku neprežaljene im Jugoslavije!?
Zaslužuju li Hrvati uopće ove zlatne momke koji plaču kada gube? Sjetimo se dočeka na Trgu bana Jelačića kada su se vratili iz Katara i kada je doček bio tako režiran da hrvatskim reprezentativcima nisu dozvolili pjevati domoljubne pjesme. Na Trgu bana Jelačića bilo je mnoštvo navijača koji nisu reagirali kada su voditelji Vatrenima oduzimali mikrofon na sami početak pjevanja domoljubne pjesme. A, mogli su, primjerice, zapjevati iz sveg glasa i srca, baš kao što su, na tom istom trgu, pjevali ’90-te “Ružu hrvatsku” i natjerali u mišije rupe sve one kojima je Hrvatska bila trn u oku.
O nogometu ne znam dovoljno, I ne trudim se. Ali, znam da je najlakše stajati sa strane i čekati da se onaj drugi izbori za tebe, a onda stati u prve redove i pokupiti vrhnje. Tući se u prsa i govoriti “ja sam Hrvat, domoljub i katolik”. Upravo zbog takvih odlaze mladi, a najljepša “Vatrena priča” se gasi. Ima li za koga i zbog koga gorjeti?