Prije dvije godine dobila sam dijagnozu anksiozno depresivnog poremećaja. Na pragu sam četrdesete, udana, majka sam troje predivne, zdrave djece.
IZVOR: Hagio.hr
Djetinjstvo mi je obilježeno odrastanjem u disfunkcionalnoj obitelji. Otac se borio i još se bori s alkoholizmom. Gledajući obrasce ponašanja, svakodnevnog psihičkog maltretiranja, odlučujem se da ću ja svakako činiti bolje kada budem „velika“ i da se nikada neću udavati, da ću imati svoj posao i biti samostalna.
Odnosa s ocem naprosto nema, nikada ga i nije bilo. On za mene nije bio otac, nego veliki teret i sramota. Majka emocionalno hladna, većinom uplakana, tvrdila je da nije mogla bolje i da nije imala izbora kada bih je molili da ga napusti, da se spasimo. Unatoč svemu bila sam odličan učenik, voljela sam učiti.
Nakon srednje škole upisujem studij u drugom gradu. Živim studentski život kroz povremene izlaske, ali i rezerviranost prema muškarcima, vezama i bilo kakvoj povezanosti. Nakon diplome željela sam otići što je moguće dalje od kuće i izgraditi svoj život. Daleko od roditelja, daleko od stalno istih priča i ponašanja, znači opet bijeg. Na prvom poslu dobivam šeficu koja je i sada u mom životu, bila mi je druga majka. Ipak, moja lutanja i traženja su počela. Htjela sam vezu, htjela sam stabilnost i upadala bih u veze koje su me gušile i bile ne zdrave, počela sam se opravdavati za loše odluke koje sam donosila. Tražila sam ljubav, tražila sam smisao i pripadanje. Život je morao biti više od toga, praznina unutar mene je bila velika, a na vani sam se trudila ništa ne pokazivati.
Dobila sam novi posao u jednoj korporaciji gdje doživljavam zlostavljanje od nove šefice. Opet želim pobjeći, maknuti se. Predugo je sve to trajalo. Ali po dolasku na najnoviji posao u drugoj korporaciji, upoznajem kolegu koji me pita što mi znači Gospina medaljica koju nosim oko vrata? Nisam znala reći, počela sam se opravdavati. Pozvao me u Siget (u Zagrebu) na molitvenu zajednicu koju je vodio pok. fra Smiljan. Tamo doživljavam kako je Bog je živ i dodiruje me! Nakon susreta moj put se mijenja, počinjem ići na sv. Misu, čitati sv. Pismo, uočavam glad za knjigama, svjedočanstvima. Odlučila sam – idem za tobom Bože. Glad za davanjem bila je velika, ali uočavam da je to opet traženje ljubavi.
Moja bliska prijateljica, upoznaje me s mladićem koji je vrlo brzo postao moj suprug (nakon samo mjesec dana veze). Bila sam zaluđena njegovom dobrotom i odnosom prema meni. No nakon rođenja prvog djeteta zapala sam u postporođajnu depresiju. Osjećala sam se usamljeno i nedoraslo, tim osjećajima i mislima sam se itekako prepuštala, vrteći se u krug. Nije mi palo na pamet da potražim pomoć i podršku. Donosimo odluku o preseljenju u suprugovu roditeljsku kuću. Tada počinje moja borba – prihvaćanje obitelji, odnosa, suživot s roditeljima. To nije bilo ono što sam ja htjela, niti sam brak i odnos sa mužem tako zamišljala.
Za vrijeme Covida dobivam nadahnuće i počinjem se baviti željenim hobijem, ali ne stižem sve savjesno odrađivati – s razvojem tog hobija stvorio se mali pogon. Tempo rada, planovi, Covid, zanemarivanje sv. Mise, ulaženje u brige. Jednom, pri povratku sa poslovnog puta, probadala me snažna bol u glavi. Mislila sam da sam imala moždani. Nazvala sam liječnika i opisala stanje te da mi se silno plače, da gubim snagu. Ustvrđeno je da sam doživjela burnout, disbalans privatnog i poslovnog te da moram odmah na bolovanje. Očigledno je bilo da ovo stanje nije došlo odjednom već se dugo nakupljalo, bilo je nužno mijenjati način života. Bilo se teško s tim suočiti, osjećala sam se nesposobno biti majka, supruga, imala sam i suicidalne misli, nagon za samouništenjem. Obitelj se teško nosila s mojom dijagnozom, brak se lomio.
Prijatelj me upućuje na hagioterapiju. Dolazim u centar gdje me prima predivna osoba koja me sluša, gleda. Savjetuje uzimanje lijekova i upućuje me na promjenu radne sredine. Budući da to nije bilo mjesto moga stanovanja, upućuje me na drugu hagioasistenticu. Bila sam u fizički lošem stanju, nisam mogla ništa pričati bez suza. No ona govori o smislu i da s njom neće biti drugog puta nego s pogledom put gore. Rekla je da ima izlaza iz tog stanja u kojem sam se našla. Poslušala je moju priču, vidjela je moje rane, i nije me osudila. Ona je bila ta koja je donijela čvrstinu, poštovanje prema meni, ali i psiholozima i psihijatrima. Pomogla mi je da vidim svoju vrijednost unatoč dobivenoj dijagnozi.
Dan po dan sam se počela dizati, sretna kada bih uspjela obrok pripremiti. Kreativnost se vratila, počela sam spavati, hodati vani… Vapila sam Bogu, i ljutila se na Njega, ali i pristajala na Njegovu pomoć i zaštitu. Kroz hagioterapiju počela sam čitati literaturu prof . Ivančića. Imala sam san gdje mi govori na koji način da idem kroz život, ne oslanjajući se na svoju snagu. Prof. Ivančić je tako realno i točno opisao stanje depresije i krize koju ona donosi. Njegova djela su hrana mojim mislima.
Prvi put, nakon 5 mjeseci borbe, na nalazu je pisalo remisija. Vraćam se na posao. Uskoro sam shvatila da mogu mirno ostaviti taj posao i prihvatiti novi, bliže obitelji.
Teška depresivna faza je otkrila mnogo toga u meni – i lošu sliku o samoj sebi koju sam imala, perfekcionizam, kao i podilaženje i udovoljavanje drugima i ne postavljanje granica, ujedno i krivu sliku Stvoritelja. Ali je donijela i novi početak. Pokazala mi je koliko je moj život vrijedan. Kao što mi je na početku rekao liječnik, sve će ostati isto, ali vi više nećete biti isti. Iz tuge prešla sam u radost. Prihvaćanjem sadašnjosti s nadom i vjerom u budućnost. Prošlo je dosta vremena od tada stoga mogu reći da sam zdrava, štoviše sretna i ostvarena. Imam i iskustvo da sam uistinu ljubljeno dijete Očevo.