Sama vijest da je Hagioterapija dobila mjesto i odobrenje da djeluje u Veteranskom Centru u Šibeniku jako me obradovala. Anita Troskot, soc. radnica u istom centru, radi uz svoj posao i hagioterapijski dio sa svakom novom grupom ljudi, branitelja koji dolaze u centar na rehabilitaciju. Pozvala je i mene kao evangelizatora i studijskog člana ZMR i rado sam se odazvao.
Svojim dolaskom u Veteranski centar kao dragovoljac Domovinskog rata podjelio sam svoje iskustvo tj. što je meni osobno značilo upoznavanje sa hagiterapijom. Kako sam to proveo i provodim u svome životu, te kako sam pronašao izlaz iz svojih teških traumatskih iskustava i potpunog besmisla života.
Gdje je izlaz, kako se izdignuti iznad svojih patnji i boli u svojoj duhovnoj duši koja krvari?
Došao sam do odgovora na pitanja za koja mi nitko nije mogao niti znao dati odgovor; za što ja živim, zašto bolesti, zašto ratovi, zašto čovjek napada čovjeka, zašto se gine, zašto je čovjek odbačen, zašto nas nitko ne razumije..?
Izašaao sam iz suicidalnih misli te nagona koje kao krik duše lome i kidaju na tisuće komada do boli ne samo duše nego tijela i raspada psihe. Danas gledajući iz jedne druge perspektive vidim sebe, ljude oko sebe, svoja oboljenja, svoje samoće i znam svoj put uz pomoć karizme ZMR te hagioasistenata koji su mi pritekli u pomoć i uz koje sam se gradio i gradim se dan danas.
Imao sam čast i upoznati pokojnog profesora Tomislava Ivančića. Kad je bio pozivan da drži stručna predavanja i seminare za prosvjetne djelatnike, liječnike, gospodarstvenike i braniteljske udruge osobito po pitanjima PTSP-a. Branitelji su jedna izrazito ranjiva populacija koja je prošla pakao rata i sve šta rat nosi i jasno je da su ta stanja duhovne duše konvertirala na tijelo i psihu.
Kroz hagioterapiju se uviđa mogućnost lociranja uzročnih boli i ranjenosti na organima duhovne duše te terapijsko djelovanje u saniranju patnje duhovne duše osobe kao nositelja tih organa. Znamo isto tako jasno da je bit duha sloboda te isto tako da je duh uvjet svake spoznaje. Već V. Frankl nam jasno govori da je duh prkos besmislu, te da se tek na razini duha može čovjeku pomoći. On kaže da ateizam ne postoji nego da je atesit podsvjesni vjernik. Dakle, bez ontološke dimenzije se ne može ni psiha razumijeti. Čovjek nije ono što je sada, nego ono što može biti.
Braniteljska populacija itekako treba odgovore na pitanja života i smrti te je samim tim nužno dati odgovore i dovesti čovjeka do spoznaje svoga izvora kako prirodno moralnih zakonitosti i spoznaja tako i putem transcendentala.
Dakle, napadi na čovjeka, agresije, mržnje od strane neprijatelja koje su nas dovele do očaja, panike, blokiranosti, osjećaja krive krivnje, vrlo često su nametnute i sve je to nekako utisnuto u nas. Međutim, ima li išta uzvišenije i vrijednije u svijetu vrednota nego dati sebe, svoj život, svoje zdravlje, u obranu svoje domovine, ljudi, obitelji, mladih i starih…sa spoznajom svoje veličine i svoga doprinosa slobodi ovoga naroda…
Vjera u dobro unatoč svemu, zagledanost u prirodu, rijeke, mora, jezera, te imati ponos koji iz srca nitko uzeti ne može. Isplati se biti čovjek koji zna kuda ide, otkud je, te koji zna za što se isplati živjeti. Ima netko tko je želio baš mene, baš takvoga, originalnoga, neponovljivoga u cijeloj povijesti čovječanstva, netko tko je ponosan na mene.
Samim tim i osobe koje dođu u Veteranski Centar u Šibeniku počinju shvaćati i prihvaćati sebe, svoja stanja i osvijetljenu spoznaju koju do sada nisu prihvaćali ili poznavali.
Itekako uviđaju da nitko nije „promašeni slučaj“ te i da sam besmisao rata ima smisla u obrani onoga najvrijednijeg.
Lijepo je što postojiš, rekao je Tomislav Ivančić toliko puta..
A to itekako ima smisla, jer je uistinu je lijepo što postojite, hrabri ljudi!
IZVOR: Hagio.hr
AUTOR: Zoran Škugor
