Ovo je priča o ljubavi i hrabrosti koja pokušava srušiti okove mržnje i podariti dostojanstvo čovjeku koji je prošao neopisive muke zbog mržnje onih koji su htjeli Hrvatima oteti državu. Priča je to o obitelji čija su dva člana u Domovinskom ratu proživjela nezamislive muke i torture, traženju djedova tijela i oplakivanju oca koji nije više mogao živjeti s paklom koji je prošao. U njoj ima tuge i bola za nekoliko života i toliko hrabrosti i ljubavi da zadivi cijeli svijet.
Igor Korač je Vukovarac čija priča bi, da je prenesena na filmsko platno, kod gledatelja izazvala puno emocija i suza, ali i divljenja. Ovog mladog čovjeka, čiju je dušu zbog svega proživljenog mogla ispuniti mržnja, vodi ljubav prema djedu koji je nakon nezamislivih tortura u civiliziranom svijetu, ubijen i još uvijek nakon toliko godina vodi se među nestalima. Mjesto mučenja i nestanka poznato je – Negoslavci. I vrijeme se zna, a i svjedoci su tu, no zavjet šutnje Negoslavčana obavio je velom tajne mjesto gdje je ugašen život čovjeka koji nikome nije učinio zlo i koji je Igoru bio sve na svijetu.
I kao da za jedan život nije bila dovoljna patnja njegova djeda Ante Korača, ovu obitelj pogodila je i sudbina oca Ivana, vukovarskog branitelja, njegov prolazak jedne od najtežih tortura u Mitrovici, pa potom u Beogradu gdje mu je sudio agresor. Upravo muke oca Ivana bile su razlog da Igor postane maloljetni hrvatski branitelj.
“Okidač mi je bio jedan članak koji je izašao o našim braniteljima koji su bili u Beogradu“, priča Igor.
“Hrvatska Vlada je tada za one kojima su Srbi tamo sudili angažirala branitelje. Mog oca je zapala odvjetnica koja je rodom iz Splita. Koliko se sjećam iz priče, bila je udata u Beograd, međutim kako je počeo rat nije mogla otići odande. I kad je počela ta suradnja s našom Vladom o zastupanju naših branitelja ona se angažirala i na kraju je i uspjela otići iz Beograda. Uglavnom, ona je dala intervju Slobodnoj Dalmaciji o našim zatočenim braniteljima i za tatu je rekla: ‘Slučaj je Ivan Korač koji je prema svjedočenjima prošao najgore torture. Zatvorenici su mi rekli da je, između ostalog, i mjesec dana bio u frižideru. To je jedna soba koja je uvijek imala temperaturu -20°C i više. Lošeg je zdravstvenog stanja i dosta napaćen te vas kao čovjek molim da mu pomognete da ga što prije uzmete u razmjenu. Nisam sigurna da će izdržati suđenje jer po mojoj procjeni nalazi se u teškom psihičkom i fizičkom stanju.’ To Vam je izašlo 12. svibnja ’92. Nakon toga sam obukao uniformu.”
Igor je čovjek koji ne zastaje pred zaprekama – pokušava ih srušiti kako bi došao do cilja. A, kako je tada zbog oca i njegovih muka postao maloljetni branitelj, tako je dao napraviti jumbo plakat s fotografijom djeda Ante i pitanjem koje postavlja preko 30 godina – gdje je!
Straha nema, a onima koji žele zataškati zločin poručuje kako potraga za njegovim djedom neće prestati sve dok je posljednjeg daha u njemu, pa čak ni tada jer će potragu nastaviti njegov sin, a ako treba i sin njegovog sina. No, priču o svom djedu i ocu, potrazi u kojoj si ne dozvoljava posustajanje najbolje priča sam Igor.
“Obukao sam uniformu poslije Vukovara dok je moj otac bio u logoru. Tata nas je izveo iz Vukovara 04.08., znate ono kada su djeca išla na more. Neki od tih autobusa su se vratili u Vukovar. Po nas su autobusi bili došli, međutim netko je zaustavio povratak i na kraju smo ostali u dječjem selu pored Makarske, u Baškom polju.
Tamo smo bili smješteni tu prvu godinu progonstva, mama, mlađa sestra i ja. Tata je ostao u Vukovaru kao branitelj do zadnjeg dana. Bio je pripadnik vojne policije, 204. Vukovarske brigade. 17-og na noć je krenuo u proboj s grupom ljudi, a poveli su i civile. Uhvaćeni su u Petrovcima. Vodič taj, je li greškom slučajno ili kako, umjesto da između Bogdanovaca i Petrovaca prođu prema Vinkovcima, oni su zalutali prema Petrovcima i izbili su direktno na Petrovce. Tamo su bili njihovi vojni šatori, njihova baza ili tako nešto, i izašli su slučajno pred njih. Padala je jaka kiša i počeli su s transportera pucati na njih, međutim tata i još dva čovjeka koji su bili s njim počeli su vikati da prestanu pucati, da će se predati. Iza njih je bilo 20-30 civila. Pitali su ih ‘koliko vas je’ – ‘trojica’. Pitali su je li to sigurno i oni su odgovorili da jeste i predali se. Sreća i Bog, ovi nisu išli provjeravati i ostali ljudi koji su bili s njima su se spasili. Sakrili su se.“
Znači, njih trojica su se žrtvovala za ostale?
Da, njih trojica su se žrtvovala.
Vaš otac je nedavno izvršio suicid. Moja iskrena sućut.
Teško je pričati o tome. Moj otac je bio teško zlostavljan u logoru u Mitrovici i u Beogradu. Jedna žena nam je 17-og navečer javila da su krenuli u proboj i nakon toga o njemu se više ništa nije znalo. Tek sredinom trećeg mjeseca čovjek s Mitnice koji ga je poznavao i koji je bio razmijenjen, poslao nam je poruku da je živ i da je u Mitrovici, da se ne može javiti jer nije prijavljen Međunarodnom Crvenom križu, ali da je živ i u malo težem stanju. Tata je znao gdje smo, pa mu je rekao. Dok je poruka došla do nas, on je već prebačen u Beograd gdje mu je održano suđenje. Uglavnom, devet mjeseci je bio tamo. Kad se vratio suočio se i s tim da mu je otac, moj djed, ubijen i da ne znamo gdje je pokopan i je li uopće pokopan.
Za nas je to bio šok – prvo što nismo znali što je s njim i gdje je, a onda su nastupila očekivanja i razočaranja sa svakom novom razmjenom. Razmijenjen je u toj zadnjoj razmjeni ‘svi za sve’. Kada je moj otac završio u logoru ja sam imao 16 godina i bio sam prisiljen u trenutku odrasti, pomagati mami i koliko god se može zaštiti mlađu sestru od svega toga. Bio si prisiljen živjeti i nositi se s tim kako možeš. Za ocem je i dan danas raspisana tjeralica, a od kad je izašao iz logora do svoje smrti nije se od straha približio ni jednom graničnom prijelazu. Onda možete samo zamisliti što je proživio. Sjećate se da su oni sebi povrh svega što su napravili uzeli i pravo da sude našim braniteljima.
Je li pričao o tome što je prošao u logoru i posebno u Beogradu?
Nikada. Sve što smo saznali, saznali smo od drugih. Nikad nije volio pričati ni o ratu. Većinu toga što je prošao smo saznali od drugih – kako su ga odvodili ujutro na ispitivanje, a dovodili navečer umotanog u deku, golog, bez svijesti, premlaćenog skoro do smrti. I to nije bilo u jednom navratu, već redovito.
To se odrazilo na sve nas, ne samo na njega. Mi vjerojatno ni nećemo biti svjesni s čime je on živio sve ove godine. I na kraju više nije mogao živjeti sa svim tim. Prevelik je pakao prošao. Nije mogao više. Žao mi je što je završio sve to na ovakav način, jer to nije zaslužio. Nadam se samo da je našao svoj mir.
Kakav je bio prije rata?
Bio je profesionalni vozač, vozio je kamion po cijeloj bivšoj Jugoslaviji i to onaj s prikolicom. Mama je radila u Borovu. Imali smo normalno djetinjstvo, nije nam ništa falilo. Tata je često bio na putu, a kada bi se vraćao uglavnom nam je donosio poklonio. Sjećam se jednom mi je donio skejt, a sestri je često donosio barbike. Volio se šaliti, volio se družiti s ljudima.
Jako ste voljeli i svoj djeda. Tražite ga sve ove godine.
Djed i baka su živjeli kod Ovčare, na pustari u Jakubovcu. Imali su stan tamo. Ja sam tamo, takoreći, odrastao. Išao sam tamo vikendima, na zimske i ljetne “ferije’, imao svoje društvo, igrao nogomet, družio se s djedom, jednostavno sam volio biti kod djeda i bake. Bio sam jako vezan za njih. Kad god nije bilo škole ja sam išao tamo.
Djed je bio strog, ali pravedan. On me naučio prvim moralnim vrijednostima i učio me prvim radnim obavezama. Tamo je bilo sve nekako opuštenije već u gradu. Bio sam jako vezan posebno za djeda, on me praktički odgojio.
Kad zatvorite oči kako ga vidite? Kako ga se sjećate?
Vidim ga sad kao i onda. Nikad mi se nije izbrisao njegov lik. Bio je onako viši i mršav. Ljeti je uvijek hodao bez majice i zbijali smo šale s njim koliko bi pocrnio.
Prije pada Vukovara tamo je došla vojska i prvo su počele prijetnje. Dali su im rok dva dana. Rekli su im da onom tko ostane ne garantiraju sigurnost. Neki su otišli autima, među njima i moja baka, a neki su ostali.
Baka je otišla, a djed je rekao da neće jer nikada nikome nije ni pomislio, a kamoli učinio kakvo zlo i da njega nitko neće dirati. Imao je tada 60 godina i nije htio otići iz svoje kuće i ostaviti svinje, kokoši, psa. Bio je siguran da njega nitko neće dirati.
Znate li što mu se dogodilo?
Znam, da. Odveli su ga u Negoslavce. Susjedi s kojom je bio u kamiončiću dao je zadnju šteku cigareta i rekao da njemu više neće trebati. Znao je. Znači, odveli su ga u prikolici tog kamiončića. Doveli su ga u centar sela ispred današnje Općine Negoslavci. Ona je izašla iz kamiona i tu su je spasili neki prijatelji Srbi, a djeda su izvukli iz kamiona i tu ispred te zgrade počeli mlatiti rukama, nogama, lopatama, kundacima, s čim god su stigli. Tu su ga već lokalni Negoslavčani i vojska koja je bila tamo pretukli skoro na smrt. Poslije toga je zatvoren u tu zgradu gdje je danas negoslavačka Općina, tamo je bio zatvor negoslavačke milicije. Tako su se oni zvali. I tamo je bio, koliko ja imam informacije, nekih pet-šest dana, pretučen, zlostavljan, ispitivan i tko zna što su mu sve radili. Poslije toga je odveden na ispitivanje i više se nije vratio. Zadnji dan ga je vidjela jedna žena koja je živjela isto na toj pustari, koja je preživjela, ali je teško zlostavljana i silovana. Žena je dala iskaz policiji, ona ga je zadnja vidjela živog i bio je pretučen i krvav i vezan bodljikavom žicom.
I sve ove godine tražite kosti svoga djeda da ga dostojanstveno pokopate?
Da. I sve što smo saznali, saznali smo sami svojim nekakvim kanalima. Oca smo nastojali zaštiti od svih tih informacija, međutim teško je sakriti nešto što saznaš. Na kraju je saznao sve. Uvijek me je pitao jesam li saznao nešto novo.
Jeste li kada pokušali otići u Negoslavce i pitati Negoslavčane?
Ne, nisam. Jednostavno kad odem, kad prolazim kroz to selo želudac mi se okrene. Neću reći da izbjegavam, ali rijetko idem po njihovim selima. Palo mi je na pamet da idem tražiti jednog, navodnog, djedovog prijatelja koji je bio ratni zločinac. On je čak imao i svoj privatni logor. Razmišljao sam u tom smjeru da odem s njim razgovarati, međutim sve je to bilo hoću-neću i kad sam odlučio, saznao sam da je umro. Umro je nekažnjen.
Imao je svoj privatni logor u kojem je mučio Hrvate i poslije Domovinskog rata nastavio normalno živjeti u Negoslavcima do svoje smrti!?
Da. Svi to znaju. I svi sve znaju. Evo nedavno je Nikola Kajkić objavio kako je umro ratni zločinac u Vukovaru nekažnjen. Ja sam ispod objave postavio pitanje zašto nije prije objavio imenom i prezimenom da je on ratni zločinac. Zašto građani Vukovara nisu imali pravo znati tko je taj čovjek!? Viđali smo ga svaki dan po gradu kako tumara pijan, napadao bi, vikao, prosio. Ljudi su morali znati tko je taj čovjek. Mnogi mu ne bi davali niti hranu, niti novac, niti bilo što. Imali su pravo znati tko je on i što je.
Po meni je, a to će Vam i drugi reći, u Negoslavcima napravljen puno veći masakr već u Borovu Selu, samo što se to nigdje ne spominje, o tome se ne priča i to se jako dobro prikriva i zataškava. Uglavnom, tamo je napravljen pokolj. U Negosalavcima je bilo glavno zapovjedništvo, sve je od tamo išlo. Napadi i sve, sve je išlo iz Negoslavaca. Činjenica je da u Negoslavcima ni jedna kuća nije čista. Svi su upetljani u nešto. U najmanju ruku su upetljani da su bili obučeni i da su pucali na ovaj grad i na ovu državu. O ostalom da se ne priča. Oni danas žive normalno, imaju mirovine, imaju normalne živote, a naših članova obitelji nema.
Naša država je takva kakva je, svake godine ih izdašno ‘nagrađuje’ za šutnju i prikrivanje zločina i sami smo si krivi.
Kako izgleda potraga za Vašim djedom?
Sada već s jako malim informacijama. Na kapaljku. Iskreno, više me neki detalji ni ne zanimaju. Ne zanima me više ni tko ga je ubio, ni zašto ga je ubio. Za mene je pravda u ovoj državi umrla. Mene samo zanima gdje je moj djed. Želim tijelo, želim ga dostojno pokopati. Ako treba kopati i svojim rukama, samo da ga nađem. I drugo me ništa ne zanima. S onim tko je to napravio obračunat će se Onaj Gore na kraju. Ako pravde nije bilo na ovom svijetu, nadam se da će biti na onom gore. Želim samo da mi se kaže gdje je djed. I to vjerujem da žele svi koji traže svoje nestale. Nas više ne zanimaju nikakve priče za malu djecu, ni prodavanje magle, isprazne priče, obećanja i ne znam što – dajte nam tijela i to je to. I radite što hoćete, ne zanimate nas uopće ni jedni, ni drugi, ni treći, ni peti. Politika je mogla to davnih dana riješiti.
Ja ću i dalje govoriti javno i postavljat ću pitanja. Dok sam živ i dok dišem neću stati, jer toliko je zaslužio za sve ono što je napravio za mene, od odgoja na dalje, da ga nađem i dostojno pokopam.”
VEZANO
Život za mnoge teče mirno dalje
Zgrada Općine Negoslavci obnovljena je, a ispred je travnjak na koje sunce pušta svoje zrake. U Općini načelnik Dušan Jeckov sa svojim suradnicima pije kavu, održava sastanke i donosi odluke, dok su u podrumu te iste zgrade među zidovima zastali jecaji, urlici i molitva onih koji su tu bili zatvoreni, mučeni i proveli svoje zadnje dane života.
Život za Negoslavčane ide dalje, a tajnu koju čuvaju pokušavajući zataškati zločine koje su napravili opravdavaju tko zna čime – svojim pravom, strahom ili nemarom hrvatske države i naroda. Na kraju krajeva treba li ih kriviti za propuste hrvatske države ili kratko pamćenje Hrvata koji se ne vole opterećivati teškim torturama koje su proživjeli neki drugi ljudi koji svoj vječni san počivaju ispod tko zna koje trave, tko zna čije njive, možda čak prekriveni smećem.
Tekst je objavljen u sklopu projekta poticanja novinarske izvrsnosti Agencije za elektroničke medije. Dozvoljeno je prenošenje sadržaja uz objavu izvora i imena autora.
