Veliki broj roditelja čija su djeca već odrasla, u današnje vrijeme se žale kako im djeca ne posvećuju dovoljno pažnje i ne posjećuju ih često.Ne zovu ih redovito, a s unucima ih posjećuju tek povremeno.
Veki broj ovih roditelja pokušava pronaći opravdanje za takvo ponašanje, najčešće tražeći krivca u sebi. I zaista, roditelji odguruju djecu od sebe, a da toga uopće nisu svjesni.
Poznati njemački psiholog i filozof Erich Fromm objasnio je problem samo u jednoj izjavi: “Malo je roditelja na ovom svijetu koji imaju dovoljno hrabrosti brinuti više o sreći svog djeteta nego o njegovom uspjehu.”
Mladi često ne zovu i ne posjećuju redovno svoje roditelje jer smatraju da ih njihovi roditelji ne shvaćaju ozbiljno. Još uvijek ih smatraju djecom i pokušavaju ih savjetovati kako da žive svoj život.
Oni samo žele doći kod svojih roditelja na nedeljni ručak, okupiti se za stolom i razgovarati ravnopravno sa svojim roditeljima. Umjesto toga najčešće dobiju kritike na svoj račun.
Fromm je vjerovao da čovjek ulaskom u 50-te godine shvati kako će prije ili kasnije morati napustiti ovaj svijet. Time se automatski mijenjaju njegove vrijednosti, ali i navike te želi više vremena posvetiti svojoj djeci. Međutim, mladi ne razmišljaju o tome da je život prolazan.
Tek kada primijete da njihova majka više ne može stajati za štednjakom i pripremiti njihovo omiljeno jelo, da otac više ne može pokositi travu u dvorištu jer ga bole leđa – tek tada shvaćaju da njihovi roditelji polako nestaju.
Tek tada shvate da su trebali provoditi više vremena sa svojim roditeljima. Fromm je vjerovao da djeca vole svoje roditelje, samo se kod nekih od njih nije još uvijek probudila ta svijest da je vrijeme prolazno i da bi njihovi roditelji mogli nestati.
