Glavna urednica portala Cronika.hr Draženka Franjić “uhvatila” je Vukovarca Stipu Mlinarića Ćipu za ugodan razgovor, a teme su se protezale od privatnih, kao što su “Tko je Stipo Mlinarić Ćipe”, pa sve do onih gorućih pitanja o budućnosti i opstanku našeg naroda.
Vukovarski ratnici uvijek su mi izazivali posebno poštovanje i nikada ne propuštam priliku upoznati ih. Stipu Mlinarića Ćipu upoznala sam u Trilju kada je došao na konferenciju za novinare s Ivanom Penavom i Tomom Josićem. Dvojica ratnika koji su prošli pakao Vukovara i još gori pakao srbijanskih logora, ostavili su na mene duboki dojam. Ćipe pun energije, ali skroman i jednostavan čovjek koji je svima pružio ruku i osmijeh, baš kao i Josić koji se od Ćipe razlikuje po tome što je – tih i miran. Od tada znam da je Ćipe čovjek koji se uvijek javlja na mobitel, uvijek pronađe vremena, a pogotovo kada su u pitanju branitelji.
Jednom prigodom razgovarali smo o kažnjavanju ratnih zločinaca i tada mi je najavio osnivanje Centra dr. Šreter i rekao kako će se potruditi da konačno budu kažnjene “velike ribe”. Obećano je vrlo brzo počeo ispunjavati uz odlučnost kakvu možemo vidjeti samo kod ljudi koji imaju jasan cilj. O Stipi Mlinariću Ćipi kao branitelju i političaru većina toga se zna, no mene je zanimao čovjek, prijatelj, otac, suprug. Kao i uvijek pristao je i ugurao vrijeme za intervju na povratku s dva intervjua koje je odradio u Zagrebu, a na povratku u Split gdje vodi listu Domovinskog pokret za X izbornu jedinicu. U 23 sata dok se vozio cestom A1 razgovarali smo, a u Mlinarićevom glasu osjetila se energija i volja, baš kao da je 10 ujutro.
Kada bi te netko pitao tko je Stipo Mlinarić Ćipe, što bi mu odgovorio?
Branitelj u politici. Ja nisam profesionalni političar, ja sam branitelj u politici koji je vidio ovu nepravdu koja se događa, vidio sam ove likove koji se vuku 30 godina u politici i morao sam iz svog komfora koji sam imao izaći i uhvatiti se u koštac s najgorima s kojima sam se uhvatio u životu u koštac. Hoću da ostavim ovoj mladosti barem jedan dio zdravog temelja na kojem mogu oni dalje graditi za svoju budućnost.
O ovom dijelu si dosta pričao. Uglavnom znamo da si branio svoj Vukovar, prošao muke logora, izgubio brata, ali o onom drugom Ćipi, čovjeku, prijatelju, ocu, suprugu ne znamo. Što voliš? Što te usrećuje?
Volim svoju obitelj. Obitelj mi je na prvom mjestu. Volim svoju domovinu, volim svoje prijatelje koje imam od prije politike i sad kada sam u politici. Uvijek imam isti krug ljudi oko sebe kojima vjerujem, s kojima sam dobar. Što još volim? Volim strašno motore. Motor mi je bio hobi. Vozio sam motore dok nisam ušao u politiku. Kada sam ušao u politiku više nisam imao vremena i prodao sam motor, ali ću ga vjerojatno jednog dana kupiti ponovno kad riješim ovo što sam zamislio i kad nešto promijenim.
Koje motore voliš?
Vozio sam Ninju Kawasaki desetku, vozim one brzinske motore koji idu 300 na sat. Kod mene je sve na ful i u ratu i u politici, ali i na motoru. Sportski motori su mi adrenalin. Auto vozim poput drukčije, jer me zanima samo da dođem od točke A do točke B, ali za motorom sam lud. Kad sjednem na motor to je sasvim druga priča nego kad se vozim autom.
Provozaš li kada i suprugu na motoru? Ili sinove?
Ne, nikad u životu supruga nije htjela sjesti sa mnom na motor, što izuzetno cijenim i poštujem iz prostog razloga što se na motoru lako može poginuti, a ja imam dva sina. Kada su bili manji, da je supruga sjela sa mnom i ne daj Bože da se dogodilo nešto, djeca bi ostala siročad. Prema tome, supruga ne voli motore, motor je bio moj hobi. Djecu sam vozio. Stariji sin je i sam vozio motor jedno vrijeme, ali ga je Bogu dragom hvala pustilo to. Mlađi sin se vozio sa mnom, ali nikad nije vozio motor i nije mu to bila neka ljubav, zbog čega sam bio izuzetno sretan, jer znam da je motor opasna stvar.
Čime ti se bave sinovi? Pretpostavljam da su ostali u Hrvatskoj?
Obojica rade, mlađi sin je magistrirao sestrinstvo na Katoličkom sveučilištu pet godina, završio medicinsku, radi. Stariji sin je završio tri godine marketinga i radi. Ljubav su mu auti, pa poslije radnog vremena radi oko auta, radi keramiku, radi kemijsko čišćenje, radi poliranje auta.
Svi živimo u Zagrebu. U Vukovaru imam, nažalost, praznu kuću, ali imam roditeljsku kuću u koju ću se vratiti kad supruga za četiri godine ode u mirovinu. Kada bude imala prve uvjete za mirovinu odmah će ići i vratit ćemo se u moju rodnu kuću gdje sam odrastao, gdje sam proveo najljepše godine svog života.
Stariji sin je oženjen i imam unuka Lovru. Prije mjesec dana je proslavio prvi rođendan. Što se tiče djece blagoslovljen sam.
Kada dođeš u Vukovar nađeš li se s prijateljima, narežete kulena, kobasice i zapjevate li naše lijepe slavonske pjesme?
Jako volim doći u Vukovar i imam prijatelja u Vukovaru, imam kuma u Vukovaru koji je bio sa mnom u turbo vodu, imam dosta prijatelja iz rata i prije rata. Često idem dolje. Kada sve zbrojim godišnje provedem sigurno tri mjeseca u Vukovaru. Djeca mi vole doći u Vukovar. Znaju otići dolje i bez mene. Moja krajnja destinacija će biti Vukovar.
Što te čini tužnim?
Tužnim me čini kad vidim da ovu lijepu državu djeca od prijatelja moraju napustiti ili kad vidim mlade obitelji odlaze. Javio mi se jedan mladi čovjek koji ima troje djece, dočasnik iz Našica koji me upoznao prije pet godina, nazvao me prošli Badnjak i rekao mi ‘dao sam otkaz u vojsci i otišao sam sa ženom i djecom u Austriju jer nisam više mogao živjeti u Hrvatskoj. Žena mi nije mogla dobiti posao, moja plaća je bila mala i nisam mogao živjeti s troje djece i otišao sam u Austriju’. Evo to me žalosti, zbog toga sam tužan, srce mi plače kad vidim da ljudi bježe iz ove države više nego kad je bilo vrijeme rata. Više je ljudi izbjeglo u zadnjih deset godina trbuhom za kruhom zbog ovih politika i političara protiv kojih se borim, a to je HDZ i SDP, koji su potjerali ovu mladost iz ove države. Za čega je petnaest i pol tisuća ljudi poginulo ako ljudi bježe iz ove prekrasne države koju je Bog napravio za sebe.
Za čega smo podnijeli svu muku i mi logoraši i branitelji koji su preživjeli? Za čega smo podnijeli muku i za čega smo se borili ako se mladi ne osjećaju u njoj zadovoljni. To me jako žalosti.
Kada si sad spomenuo logor, moram reći da malo ljudi priča koliko je teško obiteljima čiji su članovi podnijeli muku logora. Logor zna ostaviti velike posljedice. O mukama velikog broja takvih obitelji se šuti. Ako se sljedećih četiri godine ponovno budeš u Saboru borio za branitelje hoćeš li se osvrnuti i na ove probleme?
Tu je zakazala i država, tu je zakazala i crkva, tu su zakazale sve institucije države. Trebalo je puno više i to puno, puno prije, prije 20-30 godina raditi s tom populacijom koja je izašla iz rata. Siguran sam milijun posto da ne bi bilo toliko suicida da se s tim ljudima radilo na adekvatan način. Kažem, tu su zakazale sve institucije države, a i katolička crkva je tu mogla puno više napraviti. Naravno da ću se boriti za branitelje.
U prvoj rečenici sam rekao ‘ja sam branitelj u politici, nisam profesionalni političar’. Naravno da ću se zalagati da ljudi koji su prošli patnje logora dobiju odštetu od Srbije, naravno da ću se zalagati za ratnu odštetu da Srbija plati Hrvatskoj. To je minimum minimuma, to je ona crta ispod koje ja ne idem. Mene kupiti ne mogu, da su mogli kupiti davnih dana bi me kupili, ali nažalost, za braniteljsku populaciju sad treba razmišljati, toliko je vremena prošlo da treba razmišljati o staračkim domovima, da se počnu gradit da ti ljudi mogu dostojanstveno dočekati svoj zadnji dan, da budu sa svojim prijateljima, da to bude lijepo, kulturno, na nivou, da imaju za starost. To je već starija populacija i starimo svakim danom sve više. Trideset i nešto godina je prošlo od rata. Nažalost, neke stvari smo propustili koje ne možemo vratiti. Rekao sam, što se tiče suicida i što se tiče ljudske patnje, to nažalost, ne možemo vratiti vrijeme unazad, ali možemo se pobrinuti za ove koji su ostali živi da imaju dostojanstven život.
Ljudi u X izbornoj jedinici pitaju ‘hoće li nama Ćipe išta pomoći kada nije odavde’?
Ja Hrvatsku državu ne dijelim ni po izbornim jedinicama, ne dijelim je ni po regijama, ni po Dalmaciji, ni po Zagorju, po Slavoniji, po Istri. Hrvatska je jedna, jedina, jedinstvena. Borba za Hrvatsku nije borba za neku cestu u Imotskom ili Cisti Provi, ovo je borba za opstanak hrvatskog naroda na ovim prostorima. Tko to ne razumije, ne razumije ništa. Ako netko gleda osobni interes koji ću ja nekom napraviti na krivog se namjerio, nisam ja u HDZ-u da pojedincima pomažem svojim vezama ili s nečim i da ne gledam na dobrobit naroda. Mene zanima narod u cijelosti, mene zanimaju mladi, zanimaju me branitelji, zanimaju me ciljane skupine, a oni žive na cijelom teritoriju Republike Hrvatske, a ne samo u X izbornoj jedinici ili IX ili V ili Vi. Ovo je borba za opstanak hrvatskog naroda, ovo je borba protiv rodne ideologije, da nam ne truju djecu od vrtićke skupine do školstva, da nam govore da možete mijenjati spolove kad vam padne na pamet i da HZZO to treba platiti, da nas bjelosvjetske agende truju takvim stvarima… I tko to ne razumije, ne razumije ništa.
Jesi li zadovoljan listom koju nosiš?
Ponosan sam na svih 14 ljudi. Oni su moj izbor, svih 14 ljudi. Složio sam listu onako kako sam ja htio, odgovornost je moja, uspjeh je zajednički. Ako bude neuspjeh, neuspjeh je samo moj. Listu sam složio onako kako sam mislio da je trebam složiti. Mislim da sam ispoštovao i Imotski i ponosnu imotsku krajinu, stavio sam Ivicu Kukavicu na drugo mjesto. On je pukovnik 4. Gardijske brigade. Stavio sam Ričarda Miluna, Dubrovčanina, maloljetnog branitelja na treće mjesto. Stavio sam ljude iz Splita. Marko Žaja je sam tražio da bude 14-ti. Rekao je ‘ne mogu ja biti prije heroja, ja ću biti zadnji na listi i čuvat ću vam leđa’. To je izuzetna gesta jednog čovjeka i hvala mu na tome. Na listi je još i Zlatan Bašić iz Omiša, čovjek koji se borio u Vukovaru, koji je bio devet mjeseci sa mnom u logoru. Imam šest prekrasnih i pametnih žena na listi. Nisam kao HDZ da imam dvije-tri žene. Vjerojatno su se HDZ-ovci, pošto su izglasali Istanbulsku konvenciju, izjasnili kao žene. To njima nije strano. Prema tome, ja sam sve zadovoljio, iz svakog većeg mjesta ja imam čovjeka na listi – od Podstrane, Makarske, Omiša, Vrgorca, Opuzena, Dubrovnika, Korčule. Imam zastupljenu cijelu izbornu jedinicu po mjestima. Listu sam sam sastavljao i lista je moja odgovornost.
Marko Žaja mi je rekao da te pokušao pratiti i da je to jednostavno nemoguće. Kaže da imam nevjerojatnu energiju. Odakle ti tolika energija?
Teško mene mogu pratiti. Pratili su me dvoje mladih mojih DP-ovaca u ovoj zadnjoj Koloni sjećanja gdje je bilo preko 100 tisuća ljudi. Pratili su me od bolnice do groblja jedno tri i pol sata. Još su me ljudi zaustavljali, slikali smo se, rukovao sam se, pričao malo s ljudima, dao tri intervjua uživo i kad smo došli do groblja oni su su rekli ‘Ćipe, ajde zovi auto da dođu po nas, mi više ne možemo, padamo s nogu’. Ja sam rekao ‘djeco draga vi idite, a ja idem pozdraviti svećenike i biskupe’. Bio sam s njima još pola sata dok nije počela sveta misa. Imam energije. Tako radim i u kampanji.
Puno mlađi ljudi od Marka Žaje ne mogu pratiti moj tempo. Ja sam takav, temperamentan i zato sam i tražio X izbornu jedinicu gdje su takvi ljudi. Zato sam i htio tu nositi listu. Mogao sam biti u Slavoniji, biti u svojoj kući i kampanju gledati preko TV-a. Prošao bih sigurno u Sabor da mi je bilo do saborske stolice. Meni je bilo da napravim rezultat u cijeloj Hrvatskoj. I dva spota sam napravio sam. Prije već su raspisani izbori došao sam i snimio kadrove i u Vukovaru i u Osijeku i u Zagrebu i u Splitu i u Dubrovniku. Obuhvatio sam cijelu Hrvatsku. U meni ima energije i dok god budem mogao ja ću to vući, a kad ne budem stat ću pred novinare, pred kamere, pred mikrofone i reći ‘hvala lijepa, ja sam se umorio, ima mlađih neka nastave i okrenut ću se i otići svojoj obitelji”.
Znači, ostalo je još energije i volje za naredne četiri godine u Hrvatskom saboru? Za borbu bez kompromisa?
Ja sam siguran u pobjedu Domovinskog pokreta. Siguran sam da nove hrvatske Vlade nema bez Domovinskog pokreta. Sjedit u Saboru i slušati ove ljude koji nemaju kičme, koji klimaju glavom velikom vođi kad dođe u Sabor ili slušati ove ljude iz oporbe koji su bezidejni, koji nemaju svoj stav oko ničega već gledaju kako će poentirati i dobiti pokoji glas, to mi se stvarno više ne da, biti u oporbi. Ja sam ušao u politiku da promijenim nešto. Promijeniti ne mogu iz oporbe. Ja nisam Most ili bilo koji, koji bježe od odgovornosti. Ja ako uzmem bilo koji dio da napravim, ja ću ga napraviti i dotjerat ću to što započnem do kraja. Siguran sam da će Domovinski pokret biti u vlasti, a kada bude u vlasti, jako brzo će se vidjeti promjene da se može drugačije biti ovdje u Republici Hrvatskoj. Ne govorim to napamet, četiri godine sam bio u Saboru, četiri godine sam držao hrvatski proračun u rukama kad se izglasavao i kad vidite na kakve se gluposti bacaju novci, nitko mi ne može reći da se ne može brinuti o braniteljima, nitko mi ne može reći da se ne može brinuti o mladima, pomoći im u stambenom zbrinjavanju… Nitko mi to ne može reći jer novca ima samo što curi na bespotrebne stvari, a nama odlazi mladost ili nam umirovljenici jako teško žive i nitko ne vodi brigu o njima.
