Donacija tijela u znanstvene svrhe još uvijek je tabu tema. No, i sama smrt je tema od koje zaziremo, što iz straha od odlaska s ovog svijeta, što iz nesigurnosti što nas čeka iza vrata koja se zauvijek zatvore.
Prelazak na euro donijela je prosječnim Hrvatima brigu kako preživjeti mjesec, a razmišljanje o izvanrednim troškovima kod većine izaziva tjeskobu. Poskupjelo je sve, pa tako je postalo preskupo i umrijeti. Upravo ta informacija navela me na promišljanje koliko troškova ostavljamo djeci ukoliko umremo nespremni – bez grobnice i plaćenih barem onih osnovnih troškova pogreba.
Upravo takva situacija dogodila se obitelji koju osobno poznajem i rješenje su pronašli u osnovnom pogrebu gdje groblje pruža mogućnost jednostavnog ukopa u zemlju i križ s imenom i prezimenom, datumom rođenja i danom smrti. No, postoji caka. Naime, pokojnik se nakon otprilike dvije godine mora prebaciti u vlastito grobno mjesto. A, grobno mjesto i još grobnica, sve je to za one prosječnih primanja u današnje vrijeme postalo gotovo nemoguća misija.
Bubu u uho stavio mi je prijatelj onkolog, koji nas je uz popodnevnu kavicu zabavljao pričama koje obično zovemo crnjaci. Ispričao je jednu zgodu, kojoj je dao malo izmišljenog začina, o sinu koji je došao posjetiti bolesnog oca čija je dijagnoza bila karcinom. I upravo taj moj prijatelj bio je dežuran te je morao sina obavijestiti da mu je otac umro. No, sin je pitao zašto ga nitko nije obavijestio i gdje mu je otac. Odgovor je bio da se o svemu pobrinula majka te da se otac, odnosno očevo tijelo, nalazi na Medicinskom fakultetu. Naravno, začin na kraju su bile sinove riječi “prodala ga je, a meni nije ništa dala”.
Od prodaje tijela, naravno, nema ništa. No, tada sam saznala kako se tijelo može ostaviti u znanstvene svrhe što u ovom slučaju predstavlja humano djelo s velikim H, ali i potpuno besplatan pogreb. Naime, kada ostavite tijelo Medicinskom fakultetu omogućavate studentima medicine da po završetku studija postanu dobri liječnici koji su na vašem tijelu naučili sve ono s čim će se susretati u budućem radu, i tko zna, možda baš liječiti člana vaše obitelji. Također, predstavlja i potpuno besplatan pogreb, jer se o svemu pobrine upravo Medicinski fakultet koji vaše tijelo, a možda sutra i moje, s odgodom od par godina dostojanstveno pokopa u njihovu grobnicu.
I da, istina je, nekada su ta tijela na kojima su studenti medicine učili anatomiju pripadala beskućnicima. Danas to više nije slučaj. Kako mi je rekao prof. Ivica Grković, iznenadili bi se koliko su pojedinci postali svjesni važnosti ove nadasve humane geste, a među njima su oni čija bi nas imena ugodno iznenadila. Na kraju krajeva, dvojba bi trebala nestati i podatkom da je upravo sv, Franjo Saleški svoje tijelo ostavio znanosti.
No, ovo je samo uvod, a prof. Grković je u intervjuu objasnio i pojasnio sve što treba znati o ovoj još uvijek tabu temi.
