Misionar don Jakoslav Banić za sebe kaže da ga je Afrika promijenila, još više približila Bogu i učinila sretnim. U svakom slučaju ispunila mu je dječačke snove da bude misionar i pomaže najsiromašnijima od najsiromašnijih.
Don Jakoslav Banić je godinama bio svećenik u susjednoj Kaštel Gomilici, no za njega sam prvi puta čula od misionarke iz Ugande, sestre Vedrane. U jednom od naših razgovora spomenula je kako su dobili novog misionara iz Hrvatske koji je dobar i kao čovjek i kao svećenik. Naravno, ubrzo sam preko mobitela upoznala don Jakoslava, a ovo ljeto smo se konačno i osobno susreli u Kaštelima. Don Jakoslav je bio na godišnjem odmoru, no toliko je bio zauzet da smo jedva pronašli vrijeme za poduži intervju uz kavicu.
Razlog njegove zauzetosti bio je jedan od njihovih najvažnijih projekata – bolnica čija budućnost je ovisila o financijskoj potpori zbog koje je biskup don Jakoslava poslao ranije da u raznim državama predstavi razmjere problema. Odmah mi je rekao kako sve može stati, ali ne i bolnica o kojoj ovise ljudski životi. Bio je to njegov prvi dan godišnjeg odmora koji je nastavio radno svjedočeći po župama o siromaštvu ljudi kojima danas pomaže u Ugandi.
Naš razgovor dotaknuo je i biskupiju Moroto u Ugandi, ali kao stari znanci koji se vide po prvi puta razgovarali smo i o puno drugih tema. Naravno, počeli smo od početka.
Kako ste se odlučili otići u misionare
U našoj obitelji je bio veći broj svećenika i jedna redovnica, sestra Marija Banić, služavka malog Isusa koja je u mom djetinjstvu tada bila u misijama u Ruandi. To je bilo početkom ’90-tih.
To je bilo u ono vrijeme kada je u Ruandi buknuo građanski rat i dogodio se genocid
Ona je otišla prije toga vremena, ali to vrijeme ih je u potpunosti zahvatilo tamo i morali su napustiti Ruandu. I ta iskustva misionarskog života koji je ona kada bi dolazila na godišnji odmor u naše selo u Dolac dijelila s nama, meni je još više budilo želju da jednog dana, ako ja budem svećenik, odem u misionare i živim takvim životom – biti među siromasima, hraniti gladne, pomoći djeci u školi, graditi kućice za siromahe, dati jedan bolji život s onom slikom tko je taj koji mi pomaže, to je Krist koji ljubi svakog čovjeka. Ta misao i ono što je činila majka Terezija u to vrijeme, što smo svi gledali i pratili, a mene je to oduševljavalo. To je za mene bilo najljepše duhovno štivo jer je to bila djelatna ljubav na djelu. To je bila vjera i ljubav na djelu. Znači, sve ono što čitate u teoriji, ovdje u praksi gledate. A, meni je puno draža bila praksa. I to me je privlačilo i ispunjavalo da sam u tim trenutcima želio postati misionar majke Terezije, dakle misionar Družbe misionara ljubavi, odnosno postati njihov član.
S obzirom da sam ja završio ’97. kada je u završio rat u Hrvatskoj i kada se već nekako formiralo novo društvo, došla jedna nova nada, jedan novi zanos i polet po pitanju same vjere i crkve, moji nisu bili baš za to da ja idem. Naprije nisu bili za to, posebno majka, da idem u svećenike, a kamoli da idem sada u Misionare ljubavi. I tada sam razgovarao s mojom rodicom koja je znala moje želje, i ona je predložila da bi bilo bolje da ovdje završim teologiju, a onda kada završim teologiju i da imam ipak jednu školu u svemu tome i onda da odllučim, a ona će mi pomoći da idem u misionare ljubavi. Iako sam ja već tada pripremio svoje dokumente i papire. S obzirom da je trebalo tada ići u Italiju, a nisam pričao talijanski i onda da ne bi odustao, jer ako odustanete niste nigdje, a trebalo je završiti neku školu, pa je dogovor bio neka se prvo završi škola.
I iza toga sam u petoj- šestoj godini pričao sa svojim nadbiskupom da bih ja nakon studija volio ići u misije. s obzirom da smo mi kao nadbiskupija imali već u Tanzaniji svoje misionare don Antu Batarela, don Nikolu Sarića i don Dražena Klapeža, on je tada meni rekao “pa evo nema potrebe da sad ideš u neko drugo mjesto kad već imamo takve stvari tu. Možeš biti misionar i kao dijacezantski svećenik”. I ja sam tada bio uvjeren, evo kad se tada zaredim za svećenika, ja ću dobit dozvolu i ići, iako je moja obitelj bila protiv, osobito majka, koja se evo pomirila s tim da sam svećenik, ali ići u misije… Rekla je jasno i glasno tada “možeš, ali nemoj dolaziti natrag meni na sprovod”. To je bilo ono, prihvatila sam sve, prihvatila da budeš svećenik i nemoj tražit od mene da sad to prihvatim. Ali mene osobno nije to toliko zanimalo i ja sam dalje ustrajao u tome. Međutim, okolnosti su bile takve da je trebalo čekati još godinu dana, pa iza toga još jednu godinu i tako 18 godina i evo sad se pojavila prigoda da mogu otići. Božja volja je bila takva da je sada sazrelo vrijeme ili došlo pravo vrijeme za mene da odem u misiju.
A, kako ste se uopće odlučili za poziv svećenika? Jeste li imali Božiji poziv, baš osjetili Njegovu volju?
Svatko od nas ima svoje iskustvo poziva. Kao što sam rekao, djetinjstvo sam većinom provodio na selu kod mojih u Donjem Docu i obitelj smo koja je imala dosta svećenika i gdje molitva nije bila strana. Molitva je bila nešto što je svagdanje, što je normalno.
Zajednička molitva?
Tako je. Sjećam se da su baka i dida svako jutro molili Anđeo Gospodnji i iza toga su molili različite kratke molitve koje su uključivale i obitelj, koje su uključivale susjede, mjesto, blago… Znači sve što se ticalo jednog kršćanskog života. Prije ručka se uvijek molio Anđeo Gospodnji, a ručak je uvijek morao biti u podne. I navečer bi se znala moliti krunica i također Anđeo Gospodnji. U takvoj jednoj obitelji osjetite prisutnost Božiju i da po molitvi može biti sklad, da može sve funkcionirati, da ne morate sve imati, a da opet može biti sve tako lijepo. Kao što sam rekao, bilo je dosta zvanja u to vrijeme kada sam ja provodio svoje dječačko doba, a bile su i dvije mlade mise. Ljepota tih događanja, sve je to na mene djelovalo mistično i osjećao sam kako me nešto privlači da budem u tome prostoru. Svaki boravak u crkvi za mene je bio poseban doživljaj – nekakv mir koji ispunjava moje srce i moju dušu, kao da nisam sam tu, kao da je netko još tu.
Kad sam se vratio u Kaštel Gomilicu, tu smo imali župnika don Božu Renića koji je zaista bio požrtvovan, neumoran radnik, koji je uvijek izmišljao nešto novo u pastoralu samo da bi što više dolazili. Meni tada nije bilo teško ministrirati tri-četiri mise. Znam da je majka znala zvati da provjeri jesam li ja stvarno u crkvi, jer sam bio malo više živahno dijete. Nije vjerovala da sam ja toliko u crkvi, međutim mene je privlačila i molitva krunice i klanjanje pred Presvetim oltarskim sakramentom – jedan poseban trenutak u kojem zaista čujete taj Božji glas koji dodiruje vaše srce, vašu dušu, koji vas poziva. Iako ja nisam bio uvjeren da On mene baš zove, a nisu vjerovali ni oni pored mene. Ali, ta ljepota kojom je crkva tada odisala za mene, za mene je bilo da nema ništa ljepše nego biti svećenik, biti utjeha drugima, biti na pomoć drugima, biti za druge. Ne biti svoj, nego biti za druge. A, onda se tu dogodila majka Tereza, otac Ante Gabrić i njhov život da sam se kao maturant u zadnjoj godini lomio hoću li odgovoriti na taj poziv. I znam da sam tada imao malo iskustvo, rekao bih svoje, jer sam osjetio tu u srcu glas “ne boj se, dođi slijedi me, ne boj se poći zamnom, ne boj se biti moj.” Sjećam se slike ruku u kojem Isus pruža svjetlo i mene zove da to svjetlo nosim drugima. Ne znam, možda su to bile mladenačke imaginacije, želje, ali to je u meni rasplamsalo vatru da ja želim biti Kristov učenik.
I ta vatra u Vama gori i danas.
Pa, plamsa više nego tad zato što danas vidimo da su potrebe još veće nego u to vrijeme, jer crkva danas prolazi veća iskušenja, veće kušnje nego što je prolazila u to vrijeme. Bilo je i tada poteškoća, ali ne mislim da ih je bilo kao danas kada se u slobodi svega najviše odbacuje Bog. I danas nas Bog poziva da u tišini svog srca taj plamen kojeg nam je On povjerio i zapalio u nama da se ne bojimo osvjetljavati živote drugih i pokušati zapaliti taj plamen u njima. Ne nasilno, ne dokazujući, već više djelotvornom ljubavlju. Znači ljubav na djelu. Ono što svi u teoriji znamo da je vjera, da je kršćanstvo, da je katoličanstvo, ali da to djelima potvrdimo jer ljudi su danas gladni kvalitetnih proizvoda. Danas možete sve kupiti, sve možete nabaviti, ali ništa vas još nije do kraja zadovoljilo, a mislim da vjera, ona vas može jedina zadovoljiti do kraja, ali ono iskustvo te žive vjere, iskustvo tog živog Boga danas može itekako dotaknuti mnoga srca.
Kao svećenik sam vidio da, ne po mojim ni riječima, ni primjerom, nego upravo ovome, prepustiti se Bogu da Bog vodi te, da te On iskoristi da možemo promijeniti mnoga srca. Bog želi da slušamo Njegov glas, da slijedimo Njegov glas i da izvršavamo Njegovu volju, jer crkva, ona je naša, ali i nije naša, ona je Božija. Povjerena je nama, darovana je nama. Nismo joj mi utemeljitelji, Bog je utemeljitelj. Znači, sve ono što trebamo imati i biti, osnov mora biti u Bogu. Bog mora biti temelj sveg našeg rasta i našeg djela. Nekad mi se čini kao da mi i u vjerničkom životu i u našem životu svoju volju želimo prezentirati kao Božiju volju. Svoje učenje kao Božije učenje. Mislim da tu nekako padamo na testu, da ne osluškujemo Božiji glas, što Bog od nas želi i da ono što On od nas želi ne provodimo do kraja u svom životu, jer ako ja kažem da sam vjernik, a ne pričam sa svojim subratom, ne znam o kojoj vjeri pričamo. Ili ako ja kažem da sam vjernik, a drugoga smatram nižim ili manje inteligentnim ili kada pokušam Božiju riječ tumačiti samo da bih se dodvorio ljudima, a ne da bi ona bila istinski put ljudi, kada pokušavamo kroz različite svoje životne situacije pronaći opravdanje “pa Bog je to tako rekao”…
Mislim da danas ima puno i vjernika koji su spremni život dati da bi popravljali tuđe živote, a nisu spremni provesti jedan dan radeći na svom životu. Dakle, ja ne mogu promijeniti niti Vas, niti Vi možete promijeniti mene, ja ne mogu promijeniti Afriku iako sam u misijama u Africi, ali mogu svojim primjerom mijenjajući sebe potaknuti druge da i oni pokušaju promijeniti sebe. Mi smo pozvani raditi na sebi za dobrobit samih sebe i onih kojima smo poslani.
Koliko su tu važni svećenici i njihovo učenje? Treba li se i unutar crkve malo mijenjati i prilagođavati potrebama vjernika?
Pa, ja bih samo rekao, nekad mi se čini da smo mi zaboravili na svoju prvu ljubav. Dakle, kad smo mi odlazili u sjemenište ili u bogosloviju i odgovarali na Božiji poziv sigurno nismo razmišljalli o onome što danas radimo. U tim trenutcima, barem ja gledam iz svoje perspektive, razmišljao sam o tome kako ću provoditi vrijeme s Bogom, kako ću uživati u molitvi i razgovoru s Njime, kako ću pomagati siromasima, biti utjeha ožalošćenima, ohrabrenje obeshrabrenima. Kako ću činiti sve ono što je On činio i kako je On to radio. A, vidimo danas da nekako za sve imamo vremena, ali nemamo baš vremena za ono što Krist traži od nas, a s druge strane sve nam nekako postaje važnije od Njega.
Sve to što činimo opravdavamo kao da je to za Njega, kao da je On ovisan o nama, a ne mi o Njemu. I kao da smo mi potrebni Njemu da On izvrši svoje djelo, a ne da je On u svoj svojoj ljubavi želio upravo dopustiti nama da se osjećamo sretnima što možemo pomoći Njemu, a znamo da Bogu pomoć nije potrebna, da On i bez nas može, ali bismo trebali shvatiti da ta radost da On s nama računa nas treba potaknuti da živimo istinskije svoje svećeništvo prepuštajući Mu da svaki dan iščitavam volju Božiju. Što Bog želi danas od mene i kako bi On postupio danas u mom životu u pojedinim situacijama. Bi li On oprostio ili bi odmah odgovorio, tražio pravdu, tražio sukob, tražio kategorička razjašnjenja situacije ili bi nam pokazao da trebamo još više ljubiti.
NASTAVIT ĆE SE…
