Dan poslije Božića, na blagdan prvog mučenika, apostola Stjepana, prepuna Arena u Zagrebu se tresla od cajki i Kafanske večeri. Taj isti dan srbijanska mladež je pokazala da su konačno sazreli suočiti se s onima koji su ih odveli u izgubljene ratove i koji ih godinama “muzu”, lažu i potkradaju. Upravo dan kada su se stanovnici Hrvatske bez identiteta utegli u lateks i nakinđurili, srbijanska mladež je povela najveći prosvjed ikad kojim bi dokrajčili Vučića, korupciju, snove o velikoj Srbiji i konačno postali demokratska država.
Od Domovinskog rata, moram iskreno priznati, teško vjerujem Srbinu i na pameti držim onu staru narodnu “što ti misli Srbin ispod stola, to ti isto misli i onaj koji sjedi s tobom za stolom”. Ništa čudno za osobu čiji je muž prošao logor u Kninu, a ne možemo baš zanemariti ni brojne granate koje su padale dok sam automobilom manevrirala kroz moje polurazrušene Vinkovce. Mitraljirali su me iz JNA zrakoplova, srpska bakica iz susjedne kuće u poodmaklim godinama upotrijebila je snajper iz bogatog podrumskog arsenala, jer joj nisam besplatno dala kruh, a dok sam za branitelje nabavljala piće u veleprodaji na granici s Mirkovcima naučila sam kad početi brojati do tri i kada brzo utrčati u automobil i krenuti da izbjegnem granatu. Pa zar je onda čudan taj moj stav “ne diram te, ne diraj me, ne prilazi mi, neću ti prići”.
No, nedavni događaji u Hrvatskoj s, mnogi bi rekli tzv. “dubokom državom”, a ja ljudima u Hrvatskoj bez identiteta i Srbima koji su u Srbiji odlučili reći bobu bob, a popu pop, poljuljali su me u stavovima, do kojih inače jako držim.
Razgovaram danas sa starim prijateljem i kaže mi kako svojoj djeci nikako ne želi da kao mi, provedu život u državi u kojoj vlada korupcija, u kojoj se narod lako proda za uhljebljivanje ili namješten natječaj, u kojoj je korupcija premprežila doslovno svaki kutak. Kažem mu kako se vara jer će mladi sve to promijeniti. Na kraju krajeva, oni imaju drugačiji pogled na život i demokraciju i sjetim se kako se to događa u Srbiji, a ne kod nas. Od jada mi suza pobjegne, a od bijesa druge dvije kada se sjetim prepune zagrebačke Arene, cajke i kafane. Sjetim se da mi i vlastiti sin nerijetko kaže da im idemo na živce s tim “dosadnim ratom” i glupim pričama. Što je tek s onima kome nitko nije stradao i koji rata ne okusiše!?
Na svu sreću kod nas cajke nisu palile nikad, a druga Tita se po dobro ne sjećamo i nismo nikada ni imali poslažavnike s njegovim likom, kao naša Seve. Ali, nikad se nismo ni osjećali kao ljudi bez identiteta.
Obično su to oni iz miješanih brakova, ali i oni koji su vlastite brakove udrobili i umiješali, pa sad ne znaju ni tko su, a ni gdje bi. Ljudi su to, u većini slučajeva, koji su preskočili dio povijesti, pa primjerice ne znaju da je taj lipi muški bez brkova, besprijekorno dotjeran i namirisan (oh koliko sam puta stajala upravo nasuprot njega i mahala mu zastavicom dok nam je svima odmahivao iz vlaka na vinkovačkoj željezničkoj stanici, nekadašnjem željezničkom čvorištu), bez puno razmišljanja na Goli otok slao homoseksualce, lezbijke, one koje se snimaju dok ljubavniku puše i općenito nemoralne majke, neistomišljenike, one koji uopće žele nešto što on nije unaprijed dozvolio…
Kratko i jasno, Hrvati imaju zbog čega prosvjedovati – korupcije više nego drva, uhljebljivanja čak i onih pred mirovinu, laži, krađa, neodgovornih ponašanja zbog kojih danak uzimaju i životi… No, majke, žene, muškarci, a posebno studenti i učenici žive i životu se dive. Oni bez identiteta kafanski se provedu i cajka nikako da im zapne u grlu. Od Hrvatske i Hrvata, drugim riječima duuuga stanka.
Hoće li nas Srbija iznenaditi
No, zato su se susjedi Srbi raspametili kada su živote izgubili ljudi u Novom Sadu zbog korupcije. Rekli su dosta, a na ulice su prvo izašle žene i muškarci. Straha nisu imali, a žene su od bijesa napadale i policajce. A, onda su na ulice izašli studenti, pa srednjoškolci, pa čak i osnovci. Što zaključiti, već da je pred nama pad jedne Srbije koja ja stvorila toliko smrti, suza i jada i stvaranje jedne nove, moderne i demokratske Srbije koja jasno kaže da masakr u Vukovaru nije bio normalan, da je Srebrenica bila nepotrebna svima.
Novi predsjednik Demokratske stranke i zastupnik u Skupštini Srbije, Srđan Milivojević, jasno je u intervjuu za Večernji list rekao kako je ovo u Srbiji borba za slobodu. “Cilj mi je smijeniti režim Aleksandra Vučića kako bismo pokazali da u Srbiji ima ljudi koji imaju dovoljno znanja za stvaranje vizije, dovoljno hrabrosti da tu viziju ponude građanima kako bi je realizirali i, ono što je najvažnije, da ljudi budu sposobni ne samo ostvariti tu viziju normalne, slobodne i demokratske Srbije nego i da krenu u izgradnju institucija čiji će zadatak biti i namirenje pravde zbog ovoga što se dogodilo u proteklom razdoblju,” rekao je Milivojević za Večernji list.
“Neće u bliskoj budućnosti biti mosta preko kojega će se moći prijeći i da se na njemu sretnu dobro i zlo, pravda i nasilje, mudrost i glupost, poštenje i izopačena pokvarenost, stvarno znanje i kupljene diplome,” u svoje i u ime svih onih koji su izašli na ulice da dođu do slobode, kaže Milivojević.
Novi predsjednik stranke na čijem je čelu nekad bio pok. Đinđić, ne libi se reći da je ‘Aleksandar Vučić je čovjek koji je promovirao politiku rata s državama u okruženju, čovjek koji je generirao nasilje i mržnju, čovjek koji je bio kreator politike zla, sudionik skutonoša režimu Slobodana Miloševića, potrčko Vojislava Šešelja‘ i u tom šinjelu Vojislava Šešelja krije se isti onaj arsenal zla i ista ona retorika koju je upućivao i državama u susjedstvu i narodima u Srbiji i građanima Srbije.
Ne boji se upozoriti ni da je to isti onaj Vučić iz Gline koji za Europu nosi frak i europsko odijelo, dok mu ispod viri Šešeljev šinjel. I dok za Vučića zaziva sudbinu diktatora Ceaușescua i njegove supruge Elene i priziva Lauru Kövesi da kao u Rumunjskoj sredi nered, Milivojević podsjeća na Vučićeve riječi ‘kako zna da ga čeka sudbina hrvatskog premijera Sanadera”.
“Mi smo platili jako skupu cijenu. Aleksandar Vučić godinama nas je i desetljećima trovao mržnjom. Ovaj narod i zemlja sustavno su se trovali mržnjom, i ne samo ovdje. Imao je Aleksandar Vučić svoje partnere u mržnji i u bivšim jugoslavenskim republikama. Stalno nas uče da nekoga mrzimo i da nam netko želi zlo. Živio sam kod stričeva u Zagrebu, ondje nikada nisam sreo nijednog čovjeka koji se budi samo s jednom mišlju: “Što ću danas raditi onim ljudima u Srbiji?” I nikada tome nisam svjedočio u Požegi u Slavoniji, kod svojih prijatelja, ni u Dalmatinskoj zagori, nisam to sreo ni u Zadru, ni u Puli, ni u Rovinju. Dakle, i u Srbiji ima ljudi koji se ne bude samo s mišlju: “Što ću danas učiniti Hrvatskoj?” Ni u Sarajevu se nitko ne budi s tom mišlju. Tako su nas političari svrstavali. Izabrali smo političare koji su nas zaogrnuli plaštom mržnje, i to ne baš nečujno. Prvo je to bilo glasno, uz ratne bubnjeve, što su neki dijelovi društva i dočekali dobronamjerno, a onda su takve poteze pratile rečenice: “Ubijte jednog Srbina, mi ćemo stotinu muslimana.” Tom se rečenicom Aleksandar Vučić upisao u antologiju beščašća na političkoj sceni Srbije. To je isti onaj čovjek koji je šetao s kišobranom kalibra 7,62 milimetra po sarajevskim brdima. Isti onaj koji je kazao: “Kad Hrvate protjerujete iz Srbije, njima dva sendviča, a Mađarima jedan, jer je Mađarska bliža, a Hrvatska dalja, pa im treba više za put.” Ja takvu politiku nikada ne mogu podržati i nikada neću podržati politiku netolerancije, protjerivanja, ratnih sukoba, ni prema vlastitom ni prema bilo kojem drugom narodu. Naprotiv, ono što ne želim svome narodu, ne želim da se radi bilo kojem narodu. Dakle, mi se s takvim čovjekom borimo za slobodu, jer ovo nije borba za vlast. Ovo je borba za slobodu,” rekao je Milivojević za Večernji list.
A, ono što naprosto daje nadu je rečenica: “Aleksandar Vučić teško može očekivati da će se studenti umoriti i odustati, jer ti ljudi više ne žele biti čuvari propuštenih prilika. Moja generacija nije bila htjela postati generacija heroja izgubljenih ratova. Ovi ljudi ne žele biti čuvari propuštenih prilika, žele sve odmah i sada. To nisu ljudi kojima pripada budućnost, njima pripada sadašnjost.”
Mladima pripada sadašnjost i budućnost
Rečenica je to iz koje se i mi u Hrvatskoj nadamo da će naši studenti prepoznati kako nije vrijeme za bježanje iz domovine i propuštene prilike. Nije vrijeme za cajke i kafane, već za sadašnjost i budućnost u kojima će hrvatski mladi ljudi zauzeti mjesta u Parlamentu krvlju plaćenom, u kojem će donositi odluke na dobrobit svih građana Hrvatske, i to neopterećeni i bez dokazivanja ljubavi Titu i partiji i dubokoj državi. Sami, neovisni i neustrašivi, baš onako kako su sanjali studenti kada su ’71. izašli na Trg bana Jelačića usprotiviti se nepravdi, bez obzira što su znali koliko ih teške posljedice čekaju.
Sudeći po mladima koji su na Božić pjevali Božićne pjesme ulicama Dubrovnika, slušajući one koji se okupljaju na koncertima “Domovini” i Hrvatska, kao i susjedna nam Srbija, trebala bi imati na koga računati. Mladi se samo trebaju pokrenuti i nama starijima prepustititi da uživamo u novoj mladosti u klupama Hrvatskog sabora i zastupnicima koji imaju svoje ja i koji se ne prodaju nikako.
Ratovi su iza sebe ostavili pokopane brojne hrvatske intelektualce, a novi hrvatski intelektualci rađaju se u klupama brojnih hrvatskih studija. Neki novi, a neki potomci onih ubijenih.