Biti osoba s invaliditetom kojoj su invalidska kolica jedini prozor u svijet, znači svaki dan prevladavati izazove. A, njih je puno; od fizičkih, društvenih, informacijskih, pa sve do ekonomskih barijera.
Ocijeniti koje su najteže, zasigurno je teško, no fizičke barijere dovode i do onih ostalih barijera koje život osoba s invaliditetom čine izuzetno teškim. Na njihovu sreću, među njima se uvijek nađe netko tko ima silnu energiju i želju mijenjati svoj i njihove živote na bolje. U Splitu je to Andrija Lipanović, čovjek koji probleme gleda kao priliku za rješavanje.
Andrija je 32 godine bio osoba bez invaliditeta i živio je kao i svi drugi – bez spoznaje koliko razne barijere utječu na život osoba s invaliditetom. No, kada je sam, zbog nesreće na poslu, završio u invalidskim kolicima, Andrija je krenuo u akciju i svjetlo dana je ugledala “Bijela knjiga pristupačnosti” zbog koje su u Splitu fizičke barijere počele nestajati. Polako, ali sigurno i zahvaljujući Andriji.
S kojim ste se barijerama, odnosno preprekama, susreli kada ste počeli izlaziti u kolicima?
Bilo je problema. Kada sam došao kući nakon 10 mjeseci splitske bolnice i Varaždinskih toplica krenula je borba. Dobio sam električna kolica i izašao sam na ulicu. Jako dobro poznajem Split, u njemu živim 44 godine. Poznajem svaki kut i znao sam da će tu biti borbi zbog trotoara, jer grad nije infrastrukturno prilagođen. Krenuo sam u vožnju znajući doći do nekog kvarta, ali na trotoaru si i nemaš rampe za spustiti se. A, ovi su trotoari visoki 20 centimetara, ne možete to preskočiti s kolicima. I što sad? Sad se moraš vratiti na raskrsnicu, onu za koju znaš da ima rampu, spustit se i proći raskrsnicu na drugu stranu i uputit se i molit Boga da te opet ne dočeka 20 centimetara nakon 500-600 metara. To se znalo događati.
I onda, što mi je palo na pamet. S obzirom na to da se puno vozim po gradu, i radi udruge i privatno, uhvatio sam se fotografirat cijeli grad Split. Kreneš od jednoga kvarta ili kotara, kojega god počneš, od ulaza u grad, od Mertojaka, Trstenika, Splita tri…išao sam redom i snimao sam svaki kotar. Fotografirao sam sva neprilagođena mjesta, uzeo sam u obzir i sve raskrsnice, poveli smo brigu i o slijepim osobama da se na većini raskrsnica ugrade zvučni signali i da im se omogući prijeći raskršće. Fotografirao sam grad Split i pretočili smo sve to u “Bijelu knjigu pristupačnosti” grada Splita osobama s invaliditetom. Mi smo nabrojali nekih 1500 rampi za odraditi kroz budućnost.
Knjiga koju ste predali gradonačelniku Splita?
Tako je. Predana je gradonačelniku Splita i dogradonačelniku. Dogradonačelnik Splita Bojan Ivošević je predsjednik Vijeća za pristupačnost u gradu Splitu, ali jako slabo radi. Čak i sastanke ne održava. Kroz Vijeće grada Splita je dozvoljeno nekih 58 rampi da se može napraviti na godinu. To je jako malo. Ako ćemo uzeti u obzir da ima 1500 rampi, budemo li raditi 50 rampi na godinu, za pet godina ćemo napraviti 250. Za deset godina 500. Za 10 godina bi mi odradili “Bijelu knjigu”, znači 1500 rampi. To je neprihvatljivo, jer ja sam čovjek u 44.-toj godini i baš me zanima kako će sutra neka mama spustit svoje dijete u kolicima, ako zna da se nema gdje voziti. I ne možemo dopustiti da ja uhvatim 60 godina, pa da se najmlađe dijete iz Udruge bori sutra za mene i za rampe da možemo vozit normalnim putevima.
Ja sam to odlučio odraditi. Na koji način? Evo odrađuje se, knjiga je posnimana 2021., 2022. objavljena. Od 2022. od ovih 1500 rampi napravljeno je otprilike 300 i nešto komada. Dat ću izjavu krajem godine. Ide to, ali opet, to je jako slabo. Ovakvim tempom bi trebalo 20 godina. To ne treba nikome. Treba odjednom uložiti novac u to, urediti grad i srediti trotoare, srediti rampe. Te rampe, osim nama osobama s invaliditetom, služe i mamama s kolicima i biciklistima. Kada bi to sredili u narednih 5-6 godina, to bi bilo vrhunski.
To je u gradu Splitu, a kako je to u zgradama koje nemaju liftove, kada želite ići u kino, kazalište, restorane, trgovačke centre… Naravno, i vi želite raditi sve ono što radimo, ići na mjesta na koja idemo i mi koji nemamo invaliditet.
Hrvatsko narodno kazalište je pristupačno, ugrađen je lift. Poneka kina nisu pristupačna, što je normalno jer nisu mislili na to kada se gradio grad. Recimo, u starom dijelu Splita imamo zgrade na četiri kata gdje ljudi nemaju liftove. Bez obzira na kolica, ljudima su i inače potrebni liftovi. Ljudi stare, a treba obavljati spizu, teško se popeti na četvrti kat. Grad je problematičan općenito. Uvijek nas muče neke skale, neke skaline. Barijere treba ukloniti.
Imali smo jednog čovjeka, Ivu Webera, nažalost danas je pokojni, pokoj mu duši, koji zbog osobnog invaliditeta, nije mogao izaći iz zgrade u Jeretovoj ulici, jer su mu bile skale, a bio je je čovjek bez noge i težio nekih 140 kila. Tu je bilo problema za ugrađivanje lifta, davao je puste molbe. I onda sam ja pokušao to riješiti, ali nažalost Ivo Weber je preminuo prošle godine, tako da smo izgubili dobrog čovjeka. Ivo Weber je umro, ali Ivo Weber je bio dobar čovjek pa je šutio. Kada sam vidio kako čovjek živi i kako je na krevetu, jer ne može izaći… Njega su trebala 4 čovjeka staviti u kolica i pomoći mu da izađe iz stana. A, znate što je 140 kila i kolica kada četvero nose niz stepenice? Veliki problem. Da slučajno tko posklizne padaju sva petorica.
Koliko je to psihički loše za osobu s invaliditetom kada ne može izaći iz kuće?
Sigurno da loše utječe na psihu. Zamislite da ste non-stop u stanu, u četiri zida, u betonu. Dođu vam prijatelji, popijete kavu, oni odu, a vi ne možete van. Ne znam kako bih se ja osjećao. Sigurno bi mi bilo grozno. Ja volim izaći. Imam sina i ženu, žena radi, sin u školi. Kada oni nisu kod kuće obavljam posao za Udrugu i moram izaći i sretan sam kada izađem, kada nešto odradim.
Postoje li barijere i kada idete zubaru? Možete li sami ući u autobus?
Moramo pohvaliti ovu Splitsko-dalmatinsku županiju jer su uspjeli nabaviti toliko novih autobusa. Na srednja vrata vam je ugrađena rampa, a ta rampa izgleda kao jedna kocka u podu. Ona nije ni hidraulična, ni na struju, već jednostavno mehanička rampa. Kada se otvore vrata uhvatite za jednu kvaku i potegnete ta vratašca ispod poda van. Ona se otvore, vi uđete u autobus, zatvore za vama i vi putujete. Što se tiče ovih splitskih linija s autobusima se najdalje možemo voziti do Trogira i do Omiša. Ja sam to sve probao i vozim se autobusom.
A, što se tiče zubara, imam kvalitetna i skupa kolica, pa imam poziciju da se uz pomoć džojstika tako zabaci naslon kao kod zubarske stolice. Teško me je prebacivati u zubarsku stolicu, pa stanem uz nju i zubar mi popravlja zube. Većina ih nema takva kolica i onda kada organiziraju posjet zubaru s njima mora ići jedan ili dva čovjeka, ovisno o tome koliko je ozlijeđen i može li se sam prebaciti iz kolica u zubarsku stolicu. Ali, to su problemi i na takve stvari morate misliti.
Znači, osobe s invaliditetom uglavnom moraju imati nekoga tko će im priskočiti u pomoć?
Jasno. Meni je za organizirati nekakav put potrebno vremena da se dogovorim sa svima što ćemo i kako ćemo. Mi smo s otoka Visa i tamo imamo imanje, a za otići na Vis ja moram odraditi cijelu organizaciju. Kada se dogodi ovako nešto kao što se dogodilo meni, onda shvatiš koliki je to problem.
Na kraju je Andrija Lipanović zaključio:
“Ovdje u Splitsko-dalmatinskoj županiji ima dosta kvalitetnih udruga koje se bore za osobe s invaliditetom i kvalitetno rade. Ali, želimo biti vidljiviji, želimo da nas država uzme malo više pod krilo, da nam bude malo više majka, a ne maćeha, da više gleda na naše potrebe i da udruge koje se kvalitetno bave poslom koji bi trebala odrađivati država, hrvatske institucije, da nam pomognu više financijski. Potreba je puno, a sve je skupo. Skupa su kolica, skupe su i dvije štake i država bi trebala voditi brigu da održi na životu udruge koje kvalitetno rade posao.”
VEZANO:
Zaključak
Barijere značajno otežavaju ravnopravno sudjelovanje osoba s invaliditetom u društvu, smanjujući njihove mogućnosti za obrazovanje, zapošljavanje, socijalizaciju i pristup uslugama. Uklanjanje tih prepreka ključno je za osiguravanje inkluzivnog društva.
Promjena nije laka, ali je nužna. Svaka uklonjena barijera korak je prema inkluzivnijem društvu u kojem će svi, bez obzira na svoje sposobnosti, imati jednake prilike za život dostojan čovjeka.
Tekst je objavljen u sklopu projekta poticanja novinarske izvrsnosti Agencije za elektroničke medije. Dozvoljeno je prenošenje sadržaja uz objavu izvora i imena autora.
