Među prvima, u hrvatskom obrambenom Domovinskom ratu, na brdu Čukura pokraj Hrvatske Kostajnice, 10. kolovoza 1991., poginuo je snimatelj Hrvatske radiotelevizije Gordan Lederer. Ubijen je u 33.godini života, jer je prenosio istinu o hrvatskoj borbi za slobodu. Njegov ubojica ni danas nije kažnjen.
Njegova Banijska praskozorja zauvijek će ostati dio naše povijesti! Gordan Lederer bio je hrvatski fotograf i snimatelj i jedna od prvih i najpoznatijih žrtava velikosprske agresije na Hrvatsku. Poginuo je na radnom mjestu, pogođen snajperskim metkom, snimajući hrvatske borce u akciji na brdu Čukur iznad Hrvatske Kostajnice 10. kolovoza 1991. godine tijekom srpskih napada na Pounje. Iza sebe je ostavio mnoge video zapise koji i danas vrlo slikovito govore o prvim danima Domovinskog rata. Poznat je naknadni montažni uradak njegovih ratnih snimaka Banijska ratna praskozorja.
Gordan Lederer je snimao stanje na prvoj crti bojišnice, rame uz rame s 1. gardijskom brigadom Tigrovi, koja je tih dana štitila vezu između Hrvatske Kostajnice i Hrvatske Dubice. U Ledererovim snimkama nije bilo skrivanja, ali ni pretjerivanja. Njegovi ubojice i nalogodavci i danas su slobodni, a najgore je od svega što su priznali da je Lederer morao biti ubijen, jer je objavljivao istinu.
“Cijelo vrijeme Gordan je bio s nama. Nakon tih dana na Šupljem kamenu imali smo odmor u Hrvatskoj Kostajnici. Gordan je s pripadnicima Gavrana otišao snimati na neki drugi teren i predvečer smo, oko 17 sati, od Damira Tomljanovića Gavranadobili dojavu da je došlo do pucnjave”, prisjetio se svojedobno Miroslav Vrčković, pripadnik 2. bojne, 3. satnije 1. gardijske brigade.
Posljednji trenuci Gordana Lederera i akcija izviđanja na brdu Čukur bili su dio kraćeg dokumentarca “Ophodnja u suton”. Kad su čuli da je došlo do pucnjave, 15 Tigrova, predvođenih generalom i današnjim ministrom hrvatskih branitelja Tomom Medvedom, krenulo je u akciju spašavanja.
“Nas šest krenulo je u izvlačenje dok su drugi ostali pokrivati nas. Gordan je bio teško ranjen u ruke, prsa, nogu, imao više rana od gelera i snajperskog metka. Previli smo mu sve rane, razgovarali s njim i govorili mu kako će biti sve OK. Bio je pri svijesti, sjetio se naših trenutaka na Šupljem kamenu i tad nam je rekao: ‘Evo, dečki, prvi put sam se razdvojio od vas i pogodilo me’,”prisjetio se za 24sata časnik 1. gardijske brigade Siniša Turkalj.
Pripadnici postrojbe Gavrana, Taqi i Paulić su ranjenog Gordana Lederera u šatorskom krilu prenijeli do sanitetskog vozila. Medved i Turkalj su se međusobno pokrivali kako ne bi ponovno došlo do pucnjave. Medved je čak zatražio od generala JNA,Andrije Rašete da pošalje helikopter i kontrolira četničke napade kako bi Lederera prebacili na KBC Rebro. No, ovaj je to odbio.
Upravo stoga, su Lederera prebacili sanitetskim vozilom po nesigurnoj cesti u Zagreb. Suborci su mu podvezali rane, čak mu i intravenozno dali krv, no operaciju, koja je bila nužna, nisu mogli izvesti u takvim uvjetima. Na KBC-u Rebro čekao ga je tim liječnika u kojem je bila i njegova majka, ugledna anesteziologinja Vlasta Lederer. Nažalost, nije uspjela spasiti život svom sinu jedincu.
Ledererovi suborci, obitelj i kolege okupljaju se svakog 10. kolovoza na brdu Čukur, pored spomenika Slomljeni pejzaž, postavljenog 2018. godine. Teško je shvatiti kako njegov ubojica nikad nije osuđen i kako može slobodno dolaziti i boraviti u Hrvatskoj. Naime, njegov ubojica, koji se javno hvalio da ga je ubio, aboliran je Zakonom o oprostu iz 1996. godine.
Novinari i snimatelji koji su izgubili život prenoseći istinu
No, ovo je prigoda da se sjetimo i svih onih koji su stvorili hrvatsku državu, a među njima bilo je i relativno mnogo novinara, foto-reportera, snimatelja…, tako da je potpuno istinita informacija kako su i ljudi iz medija dali veliki obol u pobjedi nad srpskim četnicima i domaćim izdajicama. Ne smijemo zaboraviti ni promidžbe brojnih IPD- službi u Hrvatskoj vojsci, odnosno veliki doprinos i na tom polju ratnog zapovjednika generala Ivana Tolja. Ali, doprinos hrvatskih medija u borbi za slobodu vrlo se rijetko ili gotovo malo spominje, tek tu i tamo prigodom obilježavanja obljetnica rođenja ili smrti nekog istaknutog novinara.
Ako bi nekoga pitali zna li nekog novinara iz Domovinskog rata, većina bi sigurno spomenula Sinišu Glavaševića, a nakon njega dugo, dugo – nikoga. Međutim, na spomen ploči na zgradi Hrvatskog novinarskog doma u Zagrebu „zlatnim slovima“ uklasana su imena poginulih novinara i tv snimatelja. Oni nisu poginuli s puškom u ruci, oni su ubijeni s olovkom, magnetofonom ili kamerom samo zato što su svijetu prenosili istinu. Je li i to ratni zločin? A što bi se dogodilo s pojedinim hrvatskim novinarima da smo kojim slučajem izgubili rat?
Zar se nitko ne sjeća što se dogodilo s nekoliko stotina hrvatskih novinara, književnika i ostalih umjetnika, koji su u vrijeme II. svjetskog rata objavljivali svoje članke i druge priloge u novinama i tiskovinama Nezavisne Države Hrvatske? Brozovi partizani jednostavno su ih likvidirali, a jedan manji dio bio je „pošteđen“ na način da su im doživotno zabranili pisanje! Neki su uspjeli pobjeći u inozemstvu i tamo nastaviti s novinarskim poslom, ali ti i takvi sve do stvaranja hrvatske države, odnosno do 1990. nisu se smjeli vratiti u Domovinu. Ni tada nitko nije odgovarao za ubijanje novinara. A, koliko je Brozovim komunistima uistinu bilo stalo do novinara najbolji je primjer i čuvenog Franje M. Fuisa poznatijeg kao FRA MA FU-a. On je bio jedan od najboljih reportera na ovim prostorima, čak je početkom pedesetih posmrtno dobio i partizansku Spomenicu, ali iako je poginuo u zrakoplovu 1944., u okolici Plitvičkih jezera, još nitko ne zna ni gdje je njegov grob. Na moju inicijativu, podignuta mu je Spomen ploča na pročelju kuće u kojoj je živio u Zagrebu, a objavio sam i nekoliko reprint izdanja njegovih knjiga. Manje – više sve je to prošlo vrlo šturo i gotovo nezapaženo, pa čak i od onih kolega novinara koji su godinama „kopirali“ Fuisa, koji im je bio i više od uzora.
No, mi ne smijemo dopustiti da vrijeme prekrije naše kolege, hrvatske novinare, koji su dali svoje živote za hrvatsku slobodu. Tu u prvom redu mislimo na Sinišu Glavaševića, Gordana Lederera, Stjepana Penića, Tihomira Tunukovića, Živka Krstičevića, Žarka Kaića, Branimira Polovinu, Đuru Podboja, Pavla Urbana, Nikolu Stojanca, Ivana Maršića, Tomicu Belavića, Željka Ružičića i Zdenka Purgara. Svi su oni ubijeni od 1991. do 1993. godine.
Glavašević je pronađen na Ovčari, a Penića su četnici zaklali i zapalili! Pavo Urban pao je od minobacačke granate nedaleko Orlandova kipa u Dubrovniku dok je snimao razaranje svoga grada. Žarko Kaić je autor potresnih snimaka izbjeglica iz Aljmaša i Dalja s početka Domovinskog rata. Ubijen je u Osijeku snimajući naoko mirni prizor tenkova na cesti i vojnike oko njega. Njegove zadnje snimke prikazuju tenk udaljen oko pedesetak metara iz kojeg je ispaljen rafal koji ga je pokosio. Pri tome je teže ranjen i njegov kolega Dragan Krička. Ratni zločinac Milan Aksentijević tada je izjavio kako su vojnici JNA mislili da snimatelj umjesto kamere drži protutenkovsko oružje te da nije čudno što je na snimatelja pucano. Ta ista JNA nije željela pomoći ni Gordanu Ledereru kad je bio teško ranjen. Krstičevića su, također, ubile srpske mine, baš kao i Tunukovića…
Svi su oni, kao i drugi, bili nenaoružani i na zadatku istine. Zbog toga su i ubijeni. Gdje su odgovorni za njihovu smrt? Gospodo, kad će početi istrage? Haaški sud je sudio hrvatske novinare zbog navodnog vrijeđanja ove institucije, a potpuno zatvarao oči pred ubojstvima naših kolega koji ih nisu vrijeđali ni omalovažavali, koji su samo obavljali svoje profesionalne zadaće i koje su agresori ubili da bi zastrašili ostale koji su poput njih pisali i izvještavali s prvih crta bojišta. A trebamo se prisjetiti i na koji smo način, barem većina nas, odlazili na bojište. Kao prvo, bez ikakve pripreme. Gotovo nitko, poglavito 1991. nije imao ni pancir košulju. A svi su očekivali reportaže baš s onih mjesta gdje se ginulo.
Tek kada su na ratišta počeli stizati strani dopisnici, tada smo vidjeli kako izgleda oprema jednog ratnog reportera i snimatelja. Nismo im bili zavidni što su oni uglavnom bili opremljeni kao američki vojnici, već smo samo željeli da brzo i istinito prenose u svijet ono što su vidjeli i doživjeli. No, pod kojim su i kakvim uvjetima radili hrvatski novinari, a posebno snimatelji, u ovome ratu, može se vidjeti i na nekoliko stotina dokumentarnih filmova koji na žalost leže u nekakvom bunkeru HRT-a (i polako nestaju). Kada je pokojni Miroslav Mikuljan bio urednik Dokumentarnog programa tada su se još i prikazivali, a danas, na žalost, te kazete služe samo za popunjavanje polica u nekom podrumu ove naše najveće informativne kuće, koja je u doba Antuna Vrdoljaka dobila i medijski rat protiv agresora. Ako se nešto od toga i prikaže, onda je to u takozvanom „dječjem terminu“, a malo kada iza 20 sati.
