Plan je bio mnogo povoljniji za pobunjene Srbe negoli za hrvatsku stranu koja je nakon niza uspješno provedenih vojnih operacija jasno dala do znanja da je itekako spremna oružjem osloboditi okupirane prostore. Naime, Plan Z-4 predviđao je reintegraciju okupiranih područja s time da bi sva osim Slavonije, Baranje i Zapadnog Srijema uživala vrlo visoku autonomiju, i zadržala naziv Srpska Krajina
Nakon mjeseci mukotrpnih pregovora kontaktna skupina međunarodne zajednice ponudila je 30. siječnja 1995. hrvatskoj vladi i pobunjenim Srbima plan naziva “Nacrt sporazuma o Krajini, Slavoniji, Južnoj Baranji i Zapadnom Srijemu”, skraćeno Z 4.
Naziv je simbolizirao početno slova grada Zagreba gdje su se pregovori održavali i četiri uključene strane: Sjedinjene Američke Države, Rusiju, Europsku uniju i Ujedinjene narode koje su pokušavale pronaći mirno rješenje za završetak rata. Dok je predsjednik dr. Franjo Tuđman primio članove skupine i javnosti priopćio kako će, unatoč zamjerkama, Hrvatska razmotriti plan, vođe pobunjenih Srba u Kninu postupili su potpuno obrnuto; odbili su i zaprimiti prijedlog plana koji su im diplomati donijeli na razmatranje.
Američki i ruski veleposlanici, Peter Galbraith i Leonid Kerestedjiants bili su šokirani postupkom Milana Martića i srpskih čelnika. Galbraith je štoviše na odlasku rekao da „pobunjenim Srbima slijede teški dani, te da Amerika ne namjerava pomagati onima koji joj zatvaraju vrata“. Novu pljusku uglednim diplomatima dao je srbijanski predsjednik Slobodan Milošević koji ih je odbio i primiti u svrhu razmatranja plana Z-4.
Ovakvi potezi do danas nemaju logično objašnjenje jer plan je bio mnogo povoljniji za pobunjene Srbe negoli za hrvatsku stranu koja je nakon niza uspješno provedenih vojnih operacija jasno dala do znanja da je itekako spremna oružjem osloboditi okupirane prostore. Naime, Plan Z-4 predviđao je reintegraciju okupiranih područja s time da bi sva osim Slavonije, Baranje i Zapadnog Srijema uživala vrlo visoku autonomiju, i zadržala naziv Srpska Krajina.
Zapravo bi Srpska Krajina bila samostalan entitet, odnosno „država u državi”. Imala bi zakonodavno tijelo, predsjednika, vladu i sudove, grb i zastavu, policiju, ali ne i vojsku. Također Krajina bi imala svoj novac. „S njima se uopće nije moglo razgovarati, njih nije zanimala autonomija u Hrvatskoj“, bile su riječi ruskog veleposlanika Kerestedjiantsa koje možda i najbolje govore o upornoj želji pobunjenih Srba da ratni sukob završe odcjepljenjem od Republike Hrvatske.
