Na sam dan održavanja sastanka u Splitu pobunjenici su okupirali Plitvice. Tuđman je zamolio Miloševića da u svrhu uspostave normalnih odnosa za razgovore uskrati terorističkim skupinama bilo kakvu potporu, što Milošević naravno nije napravio. Bila je to jasna poruka da pobunjeni Srbi i službeni Beograd neće dopustiti Hrvatskoj da na miran način ostvari pravo na neovisnost
U splitskoj vili Dalmacija 28. ožujka 1991. održan je prvi od šest sastanaka predsjednika jugoslavenskih republika.
Hrvatski predsjednik Franjo Tuđman bio je domaćin predsjednicima Srbije: Slobodanu Miloševiću, Bosne i Hercegovine, Aliji Izetbegoviću, Slovenije, Milanu Kučanu, Crne Gore, Momiru Bulatoviću i Makedonije, Kiri Gligorovu.
Predsjednici su razgovarali o rješavanju državne krize. Razmatrale su se mogućnosti ostajanja ili razlaza u labavom savezu republika. Slovenija i Hrvatska predložile su stvaranje konfederacije, odnosno saveza suverenih država, što su kao dobro rješenje brzo prihvatile Makedonija i BiH, a čemu su se protivile Srbija i Crna Gora.
U zajedničkom priopćenju istaknuta je zajednička želja da se nastavi s pregovorima. No bilo je to samo kupovanje vremena Slovenije i Hrvatske, koje će vrlo brzo samostalnost morati braniti oružjem. Sve što se događalo u prva tri mjeseca 1991., napose tijekom ožujka, jasno je upućivalo da Hrvatsku očekuje krvavi rat zbog velikosrpskih pretenzija. Početkom ožujka u Pakracu je izbila srpska oružana pobuna koju su pripadnici hrvatske policije učinkovito svladali. Istovremeno je područje Slavonije i Baranje postajalo poprištem velikih mitinga na kojima se histerično prijetilo ratom.
Vrh Jugoslavenske narodne armije pokušao je preko Predsjedništva SFRJ donijeti odluku o uvođenju izvanrednog stanja, a predsjednik SFRJ Borisav Jović demagoški je podnio, pa opozvao ostavku zbog toga što se izvanredno stanje nije uvelo. Vrhunac krize u ožujku 1991. dogodio se upravo u vrijeme sastanka šestorice predsjednika u Splitu.
Na sam dan održavanja sastanka u Splitu pobunjenici su okupirali Plitvice. Tuđman je zamolio Miloševića da u svrhu uspostave normalnih odnosa za razgovore uskrati terorističkim skupinama bilo kakvu potporu, što Milošević naravno nije napravio. Bila je to jasna poruka da pobunjeni Srbi i službeni Beograd neće dopustiti Hrvatskoj da na miran način ostvari pravo na neovisnost.
