Nakon osmomjesečne blokade, Dubrovnik je napokon prodisao, a spontana trubačka izvedba Lijepe naše postala je jednom od antologijskih scena iz Domovinskoga rata
Početkom 19. stoljeća Dubrovačka Republika stavljena je na najtežu kušnju. Odredbama Požunskog mira iz 1805. Austrija je morala Francuskoj prepustiti Istru, Dalmaciju i Boku kotorsku.
Austrijanci su međutim Kotor predali Rusima, čime su poremetili dalekosežne Napoleonove planove, koje je on u sporazumu s Turskom želio ostvariti preko Balkana. Nezavisni Dubrovnik našao se u središtu tog okršaja. Francuska se vojska pod zapovjedništvom generala Lauristona požurila i pod izgovorom prolaska prema Kotoru 26. svibnja 1806. ušla u Dubrovnik te ga nakon napada Rusa i Crnogoraca okupirala. Na pokušaje dubrovačke vlastele da preko Porte i turskog sultana učine nešto za opstanak Republike, Francuzi su oštro reagirali. Bez ikakvih obzira prema svojem savezniku Osmanskom Carstvu početkom 1808. proglasili su okupljenom Senatu ukidanje dubrovačke države i aristokratskog režima.
Hirom povijesti na isti dan 26. svibnja 1992. nakon osmomjesečne blokade i bombaških napada Dubrovnik je oslobođen još jedne opsade.
Već u rujnu 1991. Dubrovnik i jug Hrvatske napadnuti su iz smjera Crne Gore i Hercegovine. U brzom naletu nadmoćnija jugovojska okupirala je prostor od Prevlake do Stona, a blokirani Dubrovnik našao se pod divljačkim topovskim udarima. Sarajevsko primirje početkom 1992. donijelo je zatišje, ali se rat prenio u susjednu Bosnu i Hercegovinu. Nakon obrane doline Neretve u travnju počela je i akcija deblokade Dubrovnika pod zapovjedništvom generala Janka Bobetka. Nakon oslobađanja Slanog, pod silovitim udarom Hrvatske vojske predvođene 1. gardijskom brigadom Tigrovima, jugo-vojska se povukla iz dubrovačkog predgrađa Mokošice.
Odmah nakon toga podignuta je hrvatska zastava na zgradi Opskrbnog centra u kojem je bilo sjedište štaba Civilne zaštite. Spontana trubačka izvedba Lijepe naše postala je jednom od antologijskih scena iz Domovinskoga rata.
