Pretpostavlja se da je kroz logor prošlo oko 300 civila i hrvatskih vojnika i policajaca. Mnogi od njih nisu preživjeli nehumane uvjete i brojne torture, a sudbina brojnih logoraša, poput vođe pakračkih Hrvata doktora Ivana Šretera, i danas je nepoznata
U dramatičnim okolnostima 16. siječnja 1992. u Pakracu je provedena najveća razmjena logoraša iz logora Bučje.
Bučje je od početka sukoba bilo jedno od glavnih središta srpske oružane pobune na Psunju i u zapadnoj Slavoniji. Ondje su bili smješteni glavni komunikacijski centar, skladišta hrane i streljiva, zapovjedništvo iz kojeg su planirane sve vojne akcije, te logor.
Sredinom kolovoza 1991., nekoliko dana prije općeg napada na Pakrac, pobunjeni Srbi počeli su odvoditi stanovništvo u Bučje. Zarobljenike su dovodili u zgradu Šumarije, u kojoj se nalazila Stanica milicije, gdje su ih brutalno premlaćivali, a zatim u zgradu bivše Veterinarske stanice, koja je služila kao centralni logor u Bučju. Dio zatočenika nalazio se u prostorijama Osnovne škole, koja je služila kao bolnica i zatvor.
Kada je Hrvatska vojska dan nakon Božića ’91. oslobodila Bučje, selo je bilo gotovo sravnjeno sa zemljom nakon što su Srbi u bijegu minirali skladište streljiva. Neki su logoraši prije razmijenjeni, dok je ostatak sredinom prosinca 1991. premješten u logor Stara Gradiška.
Nakon višednevnih pregovora postignut je dogovor o razmjeni preživjelih logoraša na Gavrinici u Pakracu. Uz posredovanje Crvenog križa i prisutnost promatrača Europske zajednice razmijenjen je veći dio logoraša iz Bučja, dok ih je nekoliko, poput doktora Vladimira Solara, razmijenjeno idućih dana.
Pretpostavlja se da je kroz logor prošlo oko 300 civila i hrvatskih vojnika i policajaca. Mnogi od njih nisu preživjeli nehumane uvjete i brojne torture, a sudbina brojnih logoraša, poput vođe pakračkih Hrvata doktora Ivana Šretera, i danas je nepoznata.
