Boris Dvornik bio je klasičan primjer dalmatinskog čovika – naočit, šarmantan, zabavan, iskren do srži, glasan, raspjevan, slab na vino i žene, a ni beštima mu nije bila strana.
Može li se zamisliti ljepši dan – Split, more, sunce, a ispod ponistre ti pjeva Boris Dvornik s ekipom. Bila su to još dobra vremena u kojima je, kako kažu, Bog hodao po zemlji – Boris je jutra provodio u kafiću ispod prozora mog studija. Ćakulalo se, pala bi i pokoja beštima, a onda je obavezno sve završavalo pjesmom.
No, to nije bio moj prvi susret s velikim Borisom Dvorinikom. Radila sam autorsku tv emisiju uživo u kojoj sam imala uvijek jednog poznatog gosta, a tu nedjelju trebao je to biti Boris. Iako je emisija išla tek navečer, negdje oko 14 sati nazvao me kolega s televizije i rekao ‘zvao te Boris i ostavio poruku za tebe‘. Pitam ‘kakvu poruku kada se vidimo večeras?’. “Popio je i rekao da će ti doći sutra gostovati,” rekao je uz smijeh kolega. “Ali, meni emisija ide večeras, a ne sutra i nemam drugog gosta,” ostala sam u šoku.
Eto takav je bio Boris – duhovit, šarmantan i dobričina, a usto tako veliki umjetnik da je bio jednostavan i običan splitski čovik. Naime, kroz godine snimanja s glumcima, pjevačima i svim tim poznatim osobama naučila sam jedno – samo veliki ostaju mali.
Sjećam se i danas kada mi je u jednom telefonskom razgovoru rekao kako veliki umjetnici uvijek imaju problema sa svojom djecom jer ih, htjeli ili ne, pokušavaju nadmašiti i nikad to ne uspjevaju. Teško je shvatiti da se kod tih najvećih radi o Božijem daru koji ili imaš ili nemaš.
Neću politiku u moju butigu
Borisovu biografiju ne treba objašnjavati onima koji su živjeli u njegovo vrijeme, no za one mlađe zgodno je napomenuti kako je bio hrvatski kazališni, televizijski i filmski glumac, redatelj i scenarist te jedan od najvećih predstavnika hrvatske kinematografije. Na filmskim ekranima pojavio se 1960. u filmu France Štiglica Deveti krug, koji problematizira holokaust. Glumio je mladića koji za vrijeme rata ženi mladu Židovku kako bi je spasio.
Njegova popularnost doživjela je svoj vrhunac glumom u serijama Naše malo misto i Velo misto. U seriji Naše malo misto Dvornik glumi znamenitog Roka Prča – lokalnog šarmera, zafrkanta i dobričinu koji, iako neobrazovan, zbog pridruživanja partizanima i zahvaljujući svojoj lukavosti postaje direktor hotelskog poduzeća te najbogatiji i najmoćniji čovjek u mjestu.
U Velom mistu glumi gradskog bricu, zvanog Meštar čije izjave se i dan danas citiraju. A, ona najznamenitija je:” Neću politiku u svoju butigu! Evo, ja iz ove svoje butige nisam maka’, a čet’ri san države prominija!“
Lik Meštra je baš kao svaki pravi Splićanin, onaj koji vjeruje u Hajduk i njegovu vječnost, idealizira ga i obožava pa je njegova najcitiranija izjava postala veliki grafit u splitskom kvartu Bilice:
“Krepat moredu svi kraljevi i carevi, ma Ajduk će ostat!“
Nakon te njegove izjave glavna šala u ovim krajevima je “svi umiru, pa i Tito je umra, samo Hajduk vječno živi“.
Boris se okušao i u glazbi, a njegov glas ostao je posebno zapamćen u duetu s Oliverom u pjesmi Nadalina i prepoznatljivoj uvodnoj špici Našeg malog mista.
Umro je na današnji dan, 24. ožujka 2008. u svojoj kući u Splitu od srčanog udara.
