Kažu da je promatraču sa strane i uz odsustvo emocija lakše vidjeti kako dišu grad i njegovi stanovnici.
Po prvi puta sam u Vinkovce došla kao novinarka i sagledala iz drugog kuta stvarnost grada u kojem sam odrasla. U Vinkovcima je još uvijek ona stara lampa i top ispred muzeja na kojem smo svi izmijenili prve poljupce. Centar, koji smo nekad zvali Korzo, u radovima je, ali i tako više ne služi za šetnju kakvu smo mi imali. Možda bi, zapravo, novim generacijama taj vid šetnje u kojoj zaljubljeni parovi ili dvije-tri prijateljice šeću s noge na nogu u najboljoj odjeći do jedne točke, a onda se kreću natrag, na početak, dok ih momci koji stoje na trotuaru sa strane ocjenjuju ili se tek prave frajeri s pivom u ruci, bio smiješan.
Dolazili su tu i momci sa sela na svojim biciklima, kojima bi se mi cure smijale jer dok bi u ruci vrtjeli nekim ključem glumeći da su došli autom, s hlača bi zaboravili skinuti štipalice (kvačice) koje su stavili kako im nogavice ne bi zahvatio lanac bicikla. Toga više nema, a mladost se skuplja u kafićićima. Kažu da im je omiljeni Charlie, koji je i meni drag, posebice toalet na čijim vratima dok obavljaš nužda iščitaš poruke cijele jedne generacije ispisane flomasterom koji se ne briše.
I glazba je dobra za razliku od onih kafića sličnijih birtijama čiji su vlasnici doseljenici iz Bosne. Kako bi rekli, oni iz Bosne, ali Bosna neće iz njih. Stanovništvo se potpuno promijenilo – mi smo većinom otišli, a neki drugi ljudi su za vrijeme i poslije Domovinskog rata došli i prilagodili Vinkovce i Vinkovčane sebi. Vidljivo je to i na mostu iznad Bosata u najstarijem gradu Europe, koji je dobio ogradu ocijenjenu podsmjehom. A, što reći kada vinkovački gradonačelnik očito nema osjećaj ponosa što je na čelu grada koji se nekada zvao Cibalae i broji najviše godina od svih Europskih gradova.
Sjećam se vremena kada su prije Domovinskog rata planirali graditi popularne Terme, kada su čelni ljudi grada, Žanić, Ptičar i moj otac išli u Njemačku po prijedlog projekta kojim bi se nova građevina uklopila u vizuru grada. Danas je jedino bitno koja poduzeća rade za vodeće ljude grada. Drugim riječima, Bandićev stil kumova.
Ono pozitivno je još uvijek zelenilo koje ponekad donese i nevolju kao što su golubovi na granama stabla ispred prozora stana u kojem boravim, zbog čega ne možeš izaći na balkon. Kažu, ako te pokaki golub to ti je sreća. Ovdje je imaš napretek. A, i ljubavi se između goluba i golubice nagledaš i naslušaš njihovih ljubavnih šaputanja.
I Bosut je još uvijek tu, iako se više ne zeleni od žabokrečine. A, uz Bosut na šetnici još uvijek su vrbe kojih ima i u drugim dijelovima grada. Da, često volim reći da potječem iz grada gdje ima puno vrba.
Ali, ljudi…ljudi su drugačiji. Silazim tako iz stana, otvaram vrata auta, a s balkona iza cvijeća viče bakica: “Odakle si izašla!?” Emocija je kod mene puno od samog ulaska u grad gdje su svi moji na groblju u Kačićevoj, pa me posebno “peru” vremena u kojima prođoh pakao svog života, i htjedoh joj reći točno odakle dođoh u rodilištu. Ali, poštujući njezine godine, kako me mater učila, upitam je zašto je zanima. Vikala je ona iza rascvjetanog cvijeća kako sam neprijavljena podstanarka, derala se toliko da shvatih kako je moja zgrada u Dalmaciji mila majka za ovo. Prije nego sam sjela u auto još me je zbog registracije na stigla prozvati: “Ovdje si došla iz Splita praviti red!” Prekrižih se i lijevom i desnom i krenuh na svoj prvi pravi zadatak – snimanje intervjua sa Steveom Gauntom.
Novinarka u meni natjera me da se zaustavim na benzinskoj postaji na kojoj je radio mladi Vinkovčanin i upitah ga što se to dogodilo s gradom, sa stanovnicima. Kratko mi je odgovorio: “Dogodio se HDZ“. Upitah ga, ‘pa zašto stalno glasate za njih”, a on mi odgovori: “Nemamo za koga drugoga. Ali, mladi zato odlaze.”
Kod Stevea u njegovom pravom engleskom pubu pronađoh još dva mlada momka zaposlena u građevini. Dok sam pripremala opremu i sa Steveom tražila najbolje mjesto gdje će sjesti, upitah i njih što se to dogodilo Vinkovčanima i Vinkovcima, a oni spremno odgovoriše: “HDZ!”
HDZ čiji gradonačelnik smišlja kako bi maknuo crvenu englesku telefonsku govornicu postavljenu prije točno 25 godina na današnji dan. Govornicu koju su Vinkovčani dobili zahvaljući upravo Steveu Gauntu
Nastavak slijedi!