Vrijeme pred Dan sjećanja na žrtve Vukovara Stipo Mlinarić Ćipe odlučio je iskoristiti da podijeli bolna sjećanja na mjesece logora u kojima je proveo mjesece nakon pada Vukovara. Pozvao je i druge branitelje koji su prošli logor da podijele svoja sjećanja kako bi se istina o njihovim mukama i zločinima četnika i JNA konačno iznijela na vidjelo.
Međunarodni Crveni križ je ponovno došao do nas. Još dok smo bili u štali u Stajićevu obećali su nam da će naše napisane poruke dostaviti našim roditeljima. Ovog puta su nam donijele poruke naših najmilijih.
Majka mi je napisala da su ona i otac sigurni ali nemaju vijesti o bratu Miletu. Ta poruka me slomila. Osjećao sam tešku slutnju i strah da je sudbina mog brata Mileta tragična. Nije bio na popisima Međunarodnog Crvenog križa niti u bilo kojoj bolnici u Hrvatskoj.
Nažalost, moji strahovi su se obistinili.
Odlazak u logor Sremska Mitrovica
Nakon dva mjeseca u logoru Niš, odvedeni smo u Sremsku Mitrovicu. Tamo nas je ponovno dočekao jeziv prizor krvavog špalira od 20 metara koji su činili JNA vojnici naoružani palicama, puškama, pendrecima i ostalim tupim predmetima. U novom logoru, nove su muke, s istim redom batina i psihičkog zlostavljanja. Civilni zatvorenici su nam donosili hranu, ali u kotlove s hranom su nam ubacivali žive miševe. Pri podijeli kruha, vreće su bile ispunjene živim žoharima, koji su nam se onda razbježali po cijeloj sobi. U tom beznađu logora, nije bilo luksuza gađenja – morali smo izbaciti miševe i žohare, i pojesti tu gnjilu hranu.
Sremska Mitrovica ostavila je najdublje ožiljke, posebno dok smo morali slušati mučenja silovanih žena. Njihovi krikovi bili su bespomoćni vapaji, a osjećaj nemoći nas je pritiskao. Nema riječi koje mogu opisati bol i tugu dok smo samo mogli moliti i gajiti nadu da ćemo jednog dana izići iz tog pakla zajedno.
Srpske laži i manipulacije
U logoru su ispitivanja bila prava noćna mora. Uz salvu psovki i konstantno udaranje odvodili su nas od sobe do ispitivača. Ispitivali su nas oficiri KOS-a koje je najviše zanimalo kako je poginuo Blago Zadro, tko je došao na ideju da se iskopa rov u Hercegovačkoj ulici te nebuloze o tome koliko smo srpske dece poklali.
U logoru smo bili u potpunoj izolaciji i nismo imali nikakve informacije iz vanjskog svijeta. Takvo stanje omogućilo je ispitivačima da se služe manipulacijama i lažima. Pričali su nam o tome da se Hrvatska predala, tvrdeći da je Tuđman pobjegao u Austriju. Unatoč našem uvjerenju da su naši neprijatelji spremni na svaki oblik obmane, te lažne vijesti ostavljale su dubok trag. Ponekad smo, razmišljajući o padu Vukovara, strahovali da su možda već ušli i u Zagreb.
Iz logoraških dana vrlo dobro se sjećam ispitivača majora Medića, čije mi se ime urezalo u sjećanje. Nakon jednog ispitivanja, pogledao me i rekao da nikada neću napustiti logor te je dodao ako se, protiv svih očekivanja, oslobodim zatočeništva, bit će to na samome kraju.
Nažalost, te njegove riječi postale su surova stvarnost.
Svaki dan je u logoru isti
U logoru smo ubijali vrijeme izrađujući krunice od kruha, kockice za jamb, čak i karte za belu od kutija keksa. Sloboda je bila daleka misao, a svaki trenutak prolazio je sporo.
Jednog dana vrata sobe širom su se otvorila, a vojnik je izgovorio moje ime. Sa sagnutom glavom i rukama iza leđa, koračao sam hodnikom, očekujući neizbježnu muku. Ulaskom u prostoriju vidio sam neke moje logoraške patnike kako otvaraju pristigle pakete.
Čuvar mi je naredio da otvorim paket i imao sam što za vidjeti. Na vrhu paketa stajala je šteka “Croatia” cigareta. U tom trenutku sam htio propasti u zemlju, jednostavno nestati. Već sam bio spreman na batine koje mi slijede. Na moju sreću, čuvar nije previše mario za te cigarete, kratko je pregledao paket i vratio me u sobu.
Dok sam koračao nazad prema sobi, promijenio sam se iz pokislog zatvorenika u pravog hvalisavca. Podigao sam “Croatia” cigarete s ponosom uzvikujući: “Ćipe i u Sremskoj Mitrovici puši Croatia cigarete”. Tada je započela šala, a cigarete smo podijelili međusobno, trenutačno zaboravljajući na logorašku stvarnost.
Priča o Sabriju
Sabri je bio Albanac koji je nesretnim spletom okolnosti, ni kriv ni dužan, postao logoraš. On nije imao veze niti sa Vukovarom niti sa ratoma ali je zaglibio sa nama i dijelio par mjeseci našu gorku sudbinu.
Sa Sabrijem nikad nije bilo dosadno. Za cigaretu ili hranu napravio bi sve. Jedna od mnogih anegdota sa Sabrijem bila je kada je pojeo užeglu slaninu od koje su mu natekle usnice. To ga je jako uznemiravalo i nije znao kako si pomoći. Došao sam na ideju da mu kažem da sam imao isti problem te da ujutro na viziti kod “gospođe doktor” zatraži labelo. Iako sam ja i zaboravio na to, Sabri nije. Ujutro je sa ranjenicima stajao u redu i kada je došao na red i zamolio “gospođu doktor” za labelo, vojnik ga je šutnuo nogom u stražnjicu. Nakon tog “incidenta” ispsovao me je na albanskom, ali sam uspio izgladiti stvari tako što sam mu dao cigaretu.
Kada je Sabri na inzistiranje Međunarodnog Crvenog križa napustio logor, svi smo bili u depresiji. Nažalost poslije logora o Sabriju više nikada nisam čuo nikakvu informaciju.
Logoraški okrajak
O našoj hrani, kao što sam već napisao, brinuli su se civilni srbijanski zatvorenici. Kako su nam rezali kruh na jako tanke šnite tako je okrajak uvijek ostajao veći jer su se bojali da si ne odsjeku prste. E tu je nastajala svađa među logorašima. Svatko je htio taj okrajak jer se od njega moglo barem malo zasititi. Nas petorica nikada nismo sudjelovali u tim raspravama i svađama nego smo mirno čekali da se podjele okrajci da mi možemo uzeti ono što nam ostane. Kako su te rasprave bile svakodnevne jednog dana Loki izgovara ključnu rečenicu:
“Dečki moji zapamtite što vam vaš Loki kaže, ovaj mitrovački okrajak će nas branitelje pratiti kroz cijeli život.”
Što je zapravo Loki mislio kada je ovo izjavio? Pa mislio je na tu neslogu koja nas prati. Nesloga će nas branitelje pratiti zbog mrvica koje padaju sa stola onih koji nam nisu dostojni niti cipele obrisati. Nažalost, prokletstvo mitrovačkog okrajka nas i dan danas prati. Radi mrvica koje raznim političarima padaju sa stola mi branitelji se međusobno svađamo. Ja osobno ću biti kao i u Mitrovici, radije kruha gladan nego prijeći crtu dostojanstva.
