Dinku Jonjiću put je odredilo domoljublje koje je dijelio sa svojom tadašnjom djevojkom, poslije suprugom, i grupom prijatelja. Zbog želje za slobodnom i nezavisnom Hrvatskom završio je na Golom otoku.
No, Goli otok je bio razlog što sam upoznala ovog zanimljivog i duhovitog čovjeka, koji je stoički podnio sve nevolje koje su ga zadesile tražeći ono dobro u svemu. Prošao je pakao na Golom otoku, brigu o svojoj supruzi koja je prolazila uzništvo u drugom zatvoru, prilagodio se zabrani jugoslavenskih vlasti da upiše željeni studij i na kraju pretrpio za njega i njegovu obitelj najteži udarac – smrt sina Domagoja.
Nakon što mu je umro sin, Dinko Jonjić se vratio u svoju odvjetničku kancelariju i nastavio raditi. Možda ga je na površini držala upravo borba za svaku stranku, za koju je iznalazio sve moguće načine da joj pomogne. Još prije par dana na sud je nosio žalbu za svoju stranku, a danas ga više nema među nama. Pridružio se sinu Domagoju za kojim je tugovao
Bio je ponosan na svoju obitelj, a posebice je volio svoju suprugu Darinku s kojom je dijelio ljubav prema domovini i uznička iskustva koja je pretočio u knjigu. Iako se u slobodnoj Hrvatskoj kao bivši uznik, mogao uključiti u politiku i “pokupiti vrhnje”, ostao je i dalje ono što je najviše volio – odvjetnik u Imotskom.
Intervju s Dinkom Jonjićem ostao mi je u posebnom sjećanju, iako nije htio pričati o najtežim torturama koje je prošao. No, pamtit ću njegovu legendarnu rečenicu koju je nonšalantno izgovorio na moje pitanje “što misli o ustašama” – “o njima ne mogu govoriti ovako, moram ustati“.
Obitelji Dinka Jonjića izražavamo sućut.
Dinko, počivajte u miru!
