Napuštamo hladnu štalu u Stajićevu, gdje smo prošli kroz mnoge teškoće i sada krećemo u nepoznato. Vožnja je bila duga i pod konstantnim batinama stižemo u Niš,” prisjeća se uz emocije Stipo Mlinarić Ćipe najtežih dana u svom životu.
Ponovno prolazimo kroz krvavi špalir od 20 metara kojeg formiraju JNA vojnici i ulazimo u prostorije vojnog zatvora u Nišu.
Teško je reći što je bilo gore: prljavština i hladnoća u Stajićevu ili psihičko i fizičko maltretiranje koje nas je dočekalo u Nišu.
Ovdje su nas čuvali mladi vojnici JNA, koji su nam neprestano naređivali da držimo glavu dolje i ruke na leđima. Svaki obrok je bio iskušenje, jer su nam davali jezive naredbe poput “sjedi, jedi, ustani, završi”.
Hrana je često bila previše vruća, a vrijeme za konzumaciju je bilo toliko kratko da nismo stigli niti probati obrok, a ako bismo se odvažili jesti, riskirali bismo teške opekline.
Krvavi Božić u Nišu
Nažalost, situacija u logoru Niš za nas postajala je sve više nepodnošljiva, a okrutnost stražara je dostizala nove, užasne razine. Nisu se zadovoljili samo fizičkim zlostavljanjem, već su smišljali surove načine kako bi nas do kraja slomili.
Na jedan krvavi Božić, ušli su u našu sobu i naredili nam da skinemo svoju zaprljanu posteljinu i stavimo je na sredinu prostorije. Na trenutak smo pomislili da bismo možda napokon mogli spavati u čistim plahtama, ali naša nada brzo je ugušena. Trojica stražara su bezobzirno gazila po tim posteljinama svojim vojničkim čizmama. Plahte su se uprljale i ispremiješale i s osmijehom na licima, čestitali su nam Božić i naredili da se ponovno uvučemo u tu prljavu posteljinu.
