Na današnji dan 17. kolovoza 1990. godine započela je u Kninu balvan revolucija, ali i moje višegodišnje novinarsko ratno reporterstvo. Tog 17. kolovoza prije 33 godine zatekao sam se u Kninu iz kojeg se potom nekoliko dana nije moglo izaći.
IZVOR: FB Posavski Zavičaj / Autor: P.G.
Tada nisam imao auto (u Knin sam doputovao iz Sarajeva s novinarom Oslobođenja i dobrim čovjekom Vladom Mrkićem) te sam se priključio skupini Zagrebačkih novinara koje je vozio tadašnji kamerman (snimatelj) Hrvatske televizije Ivo Govorčin. On je bio iz Zadra i poznavao je kninsko područje i ljude u njemu. Pokušavali smo cijeli dan izaći ali svuda smo nailazili na zapreke na cesti – balvane, kamenje, gume od automobila…..Vozeći tako kroz sela na kninskom području vidjele su se skupine lokalnih Srba kako nose puške. Na nekoliko mjesta Ivo je zaustavio vožnju i izlazio iz auta razgovarati s tim ljudima tražeći da nas propuste da izađemo, no nije bilo koristi, svugdje je odgovor bio – nema izlaza. Lokalni, tada već pobunjeni Srbi govorili su bučno, pokazivali su na puške koje nose i redenike sa streljivom. Neki od njih su imali pune ruke streljiva. Zahvaljujući Ivi nekoliko noći novinari su prenoćili “na sigurnom” u restoranu njegovog prijatelja za kojeg mi je rekao da se zove Uglješa,
Tog 17, kolovoza 1990, godine prisjeća se i kolega novinar iz Sarajeva Senad Avdić kojeg je početak balvan revolucije također zatekao u Kninu. Senad sjećanja na taj dan evocira ovako:
“To večer u Kninu s nekolicinom novinara iz Zagreba smo dogovarali zajedničku večeru. Mirko Bošnjak, veliki hrvatski novinar, tada urednik tjednika “Danas” predložio je neki restoran izvan grada, koliko se mogu sjetiti negdje prema Kijevu. U prvom automobilu bili su on i pokojna novinarka Jasna Babić, također iz ‘Danasa’, u našem ‘Golfu’ smo ih pratili Riki Larma i ja, a pridružio nam se Pejo Gašparević, mladi novinar sarajevskih ‘Večernjih novina’, Hrvat iz Posavine. Nakon 10-15 minuta vožnje raspadnutim, prašnjavim makadamom kroz mračnu šumu, tišinu i mrak su prekinuli rafali kojima smo zasuti s obližnjih brda. Bez upozorenja, bez povoda, bez ijednog glasa, ustanici su pucali, pucali, pa stali. Presabrao sam brojno stanje, nije bilo povrijeđenih, ni mrtvih, Zagrepčanima je automobil bio malo okrznut, ništa strašno.”
Početak balvan revolucije 17. kolovoza 1990. godine bilo je i moje novinarsko-ratno “krštenje”. Tijekom nekoliko dana mojeg boravka u opkoljenom Kninu taj su grad pohodili i Simo Dubajić i Jovan Rašković i držali huškačke govore. Dubajić se u govoru na gradskom trgu tada javno hvalio kako je “u operacijama u Sloveniji 1945. godine pobio stotine ustaških zarobljenika.” Jovan Rašković, koji je redovito bio okružen tjelohraniteljima, u svojim je govorima hrvatsku stranu nazivao “ustaškom.” Zahvaljujući spretnosti i snalažljivosti Ive Govorčina, koji je kod lokalnih pobunjenika uspio izlobirati izlazak skupine novinara iz Knina – spašene su novinarske glave.
Ivo Govorčin koji me tih dramatičnih dan izbavio iz Knina i Vlado Mrkić koji me dovezao u Knin nisu više među nama. Ovaj tekst posvećujem toj dvojici plemenitih ljudi moleći se Svevišnjem da im podari vječni mir.
