Zanimljivo. Došlo je vrijeme kad pojedinci i skupine, pretežno „neovisni“, ili, kako se nazivaju, borci protiv rata, dižu svoj glas protiv onih koji su na ovaj ili onaj način bili uključeni u stvaranje hrvatske države.
Ne može proći ni jedna akcija ili manifestacija, poglavito hrvatskih branitelja i stradalnika hrvatskog obrambenog Domovinskog rata, a da se nakon nje ne javi pokoji izdajica, dezerter ili ratni profiter, pa umjesto da mi njih pitamo: gdje su bili i što su radili u vrijeme velikosrpske agresije, oni nama drže lekcije i za pojedince, poput utemeljitelja Republike Hrvatske ili ratnog ministra, hrvatskih generala, pa čak i ratnih pilota, nalaze „sto i jednu manu“ i sve zajedno utrpavaju u zločince i kriminalce.
A, kako su u vrijeme kada su drugi ratovali zaposjeli “sve“ važnije fotelje, osobito one u kojima novci teku u potocima, nema mogućnosti niti da im ukratko, a kamoli nekako drugačije javno odgovoriš, pa sto puta izrečena laž postaje – istina.
Drugim riječima, dok se mi borimo za lustraciju, lustracija je već odavno napravljena i iznimno dobro funkcionira.
Izdajice, dezerteri i ratni profiteri lustrirali su one koji su bili prvi kad je trebalo, koji su bili na prvim crtama obrane, dok su oni kao medvjedi grabili med!
Ta skupina ološa i sitnih i krupnih lopova, od kojih bi i Al Capone, mogao učiti, zavladala je jednim dijelom političkom scenom (svaka čast iznimkama), medijima, dok o gospodarstvu da i ne govorimo.
Nitko ih ne pita: Gdje si bio i što si radio 1991.?, već „oni“ prozivaju pretežno časne i poštene hrvatske branitelje i dragovoljce Domovinskog rata, izmišljajući i lažući o njihovu liku i djelu, pa čak od njihova angažmana u Hrvatskoj vojsci ili policiji prave „skečeve“ i komedije.
Toj skupini ološa i sitnih lopova ni stradali hrvatski branitelji i civili nisu svetinja.
Njih se ne može vidjeti ni da pale svijeće ili da se klanjaju Herojima Domovinskog rata, a još manje da se kritički javljaju u svezi Bleiburga, Križnih putova ili pak srpskih koncentracijskih logora, da o tome govore ili pišu kao o nečemu što se nije smjelo dogoditi, da nevine ljude, pretežno Hrvate, bez suda i suđenja, muče i ubijaju kao životinje.
Evo, primjera radi (a takvih primjera ima na stotine!) jedna od perjanica „pravde i poštenja“ je i notorna Vesna Teršelić ili piskarala poput Dežulovića, Gabrića, Ivančića i da ih sve ne nabrajamo. Je li se barem jedan hrvatski branitelj može sjetiti da je nekog od tih i takvih ikada u vrijeme velikosrpske agresije vidio ili čuo da se na ovaj ili onaj način borio za hrvatsku državu?
Ta „kolona“ tih i takvih danas je najglasnija, danas lustrira koga hoće, odnosno obavlja malu ili veliku nuždu na Tuđmana, Šuška pa prema dolje.
A da komedija bude veća dobrim dijelom njihovu sramnu i ogavnu aktivnost plaća i hrvatska država, iako se srame riječi „hrvatska“!
Nakon više od trideset godina od početka velikosrpske agresije i neka sjednica Hrvatskog sabora trebala bi i morala biti posvećena izdajicama, dezerterima i ratnim profiterima, jer njih ima i bilo je u svakom sukobu…osim izgleda ne i u hrvatskom Domovinskome ratu!
