Tijekom zadnjih godina sve je veća medijska i ina šutnja i marginaliziranje pojedinih važnih događaja iz suvremene hrvatske povijesti. Naime, 7. srpnja 1991. u velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku, dogodio se strašan zločin: započeo je masovni napad zločinačke JNA i srpskih četnika na malo hrvatsko mjesto Ćelije, koje je u to vrijeme imalo oko 180 stanovnika, koji se nisu mogli suprotstaviti zločincima jer su bili gotovo goloruki i slabo naoružani. Međutim, dva dana kasnije, Ćelije su do temelja, zajedno s crkvom, spaljene! A gotovo nitko ništa o tome!
Sva sreća da postoje neki hrvatski portali, inače bi i to sjećanje otišlo u vjetar. To je bilo prvo hrvatsko spaljeno selo u hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu! Tko danas, osim preživjelih mještana, zna za ovu tragediju, tko je taj koji je već odavno trebao, a nije priveo pravdi srpske zločince koji su prvo otjerali nevine Hrvate iz njihovih domova, potom opljačkali sve što se opljačkati moglo, a nakon toga svaku kuću zapalili?
Kako se, uostalom, nešto takvoga, u 20. stoljeću, u srcu Europe, uopće i moglo dogoditi? Zar je i za ovo Europska unija dobila Nobelovu nagradu za mir? No, od toga još nam teže pada što se ovaj događaj gotovo uopće više i ne spominje, što pojedini političari odlaze na svaku obljetnicu vezanu uz partizanske bitke, a ne dolaze u ovakva mjesta, niti se daje neka iznimna važnost u ovom slučaju jednom malom i nepoznatom selu koje se baš te nedjelje, 1991. našlo u središtu pozornosti cijele Hrvatske, ali i šire.
Inače, iz Ćelija je pogubljeno 33 mještana! Oni koji su ostali živi, počeli su se vraćati tek 1998. Kuće su obnovljene, škola također, a ponovno je podignuta i crkva. Da, selo je postalo “bogatije” i za masovnu grobnicu iz Domovinskoga rata. Tu više nema veselja, radosti, tu na žalost dolazi malo ljudi, a učenici iz raznih krajeva uopće nemaju u programu dolazak u Ćelije, a trebali bi, jer ovdje se među ostalim počela pisati hrvatska povijest.
Gdje su sada gospoda lucići, dežulovići ivančići i njima slični, koji neprestano pišu (i) pjesme i rugaju se hrvatskim braniteljima, da jednu ne napišu i o spaljenim Ćelijama? Ne, to njih i njima slične ne zanima, ali čudno je da to ne zanima ni većinu hrvatskih medija, iako bi se o ovom događaju trebao snimiti i igrani film. Kakvi smo mi to ljudi, kakav smo narod, kad sami želimo i nastojimo zaboraviti što se zaboraviti ne može?
Ćelije postoje, one će i dalje živjeti i žive, iako su dosad spaljene “dva” puta – jednom su gorjele 1991., a drugi puta “gore” danas, na još jednu obljetnicu, kad ih malo tko uopće više i spominje.
