Andrija Jurkić danas ima 95 godina i ovaj dio svog životnog puta provodi u Domu umirovljenika u Domaljevcu. Tu prebire po svojim sjećanjima, pa i onim davnim kada je imao 16 i pol godina kada je prošao golgotu Bleiburga. Svoja sjećanja podijelio je na Facebook stranici Posavski zavičaj koja je eksluzivno dopustila da sjećanja s Križnog puta Andrije Jurkića prenese i Cronika.hr.
Andrija Jurkić u iscrpnom razgovoru kojeg smo nedavno vodili u Staračkom domu u Domaljevcu u kojem on boravi, svjedočio je o dramatičnim zbivanjima na Križnom putu i Bleibergu. Andrija je na Križni put otišao sa 16,5 godina i jedini je živući Domlječanin koji je preživio golgotu Bleiburga. Zamolio sam ga da mi kaže koliko je Domlječana bilo na Bleiburgu i što se dogodilo s njima?
“Nas Domlječana je bilo više od 60 na Bleiburgu, preživjela su trojica – ja, Luka Ferinčević i Markača, a svi ostali su stradali,” kazao je Andrija.
Po njegovim riječima, postrojba “NDH vojske u kojoj je bio na Križnom putu našla se sa skupinom Domlječana u Sloveniji.”
“Kad smo prošli Celje našli smo se sa skupinom Domlječana i nastavili smo zajedno putovati ka Bleiburgu. U toj skupini Domlječana bili su braća Lovra i Tunja Ivić – Mirkazeva braća, zatim Marijan prijaka Luke i ujaka Peje sinovi. Također su u toj skupini Domlječana bili Anđići, Čolići, Marići te Turjačani među kojima Maćin otac Josa Đukić i Josa Pekanovića, a bilo je još mlađih Turjačana……”, prisjeća se Andrija. Također, napominje da su u toj skupini Domlječana bili Ilja Pisarev, Đura Rebin, i Žaco…..On podsjeća kako su se na Bleiburgu “Markača i Luka Ferinčević odvojili od te skupine i prijavili domobranima.”
“Nakon što smo se smo se 15. svibnja 1945. godine predali na Bleiburgu, krenuli smo natrag a ja sam u Domaljevac stigao točno na Petrovo, 29. lipnja 1945. godine i samo nekoliko dana kasnije obolio sam od tifusa kojeg sam uspio preživjeti,” priča Andrija Jurkić o svojim teškim životnim nedaćama.
Unatoč svojih 95 godina i patnji koje je preživio, Andrija Jurkić izgleda vitalno i govori koncentrirano.
“Na Bleiburgu je bilo oko 300.000 pripadnika Hrvatske vojske, a koliko ih je ostalo živih to ne znam,” tako mi je odgovorio Andrija Jurkić na pitanje koliko je, po njegovim saznanjima, bilo osoba na Bleiburgu i koliko ih je preživjelo, s obzirom na to da je on svjedok Bleiburške tragedije.
Kada je u svibnju 1945. godine njegova skupina u kojoj je, kako kaže bilo i više od 60 Domlječana, stigla do Bleiburga nije se moglo dalje putovati
“Bili smo pod brdom, nije se moglo dalje putovati – tu smo vidjeli Amerikance i tenkove,” dometnuo je. Nakon predaje 15. svibnja 1945. godine Andrija Jurkić je, kako kaže, bio u skupini koja je krenula u odstupanje.
Kako je sve započelo
Početak Križnog puta seže oko dva mjeseca ranije kada su u ožujku 1945, godine u Domaljevcu pokupljeni svi mladići koji su rođeni 1928. godine, a to je godište i on. Po njegovim riječima tada su u Domaljevcu pokupljeni i mladići starijih godišta koji su ostali u selu, a to su godišta: 1927., 1926., 1925. i 1924.
“Sjećam se da su tada pokupljeni Ilja Pisarev koji je bio 1924. godište te Žaco i Đura Rebin koji su bili 1925. godište,” napominje Andrija Jurkić.
Po njegovim riječima, ovi pokupljeni Domlječani su “odvedeni u Šamac pa onda Slavonski Šamac, a potom u Vinkovce.”
“U Vinkovcima smo ostali desetak dana u jednoj zgradi, potom smo dobili naređenje da izađemo i odemo na željezničku stanicu. Tada sam prvi puta u životu vidio vlak. U Vinkovcima su nas ukrcali u teretne vagone i zaključali nas. Iza Slavonskog Broda blizu Novske taj vlak su napali partizanski avioni tzv ‘Ivica i Marica’. Tuku iz aviona paljbom po vlaku i od te pucnjave odlamaju se komadi teretnih vagona od koji se jedan takav komad zabio u leđa jednom čovjeku koji je bio u vagonu u kojem sam i ja putovao. Kad su avioni prestali napadati vlak je stao i iz njega su pokupljeni mrtvi iz susjednih vagona, a u mojem vagaonu nitko nije poginuo,” prisjeća se Andrija Jurkić.
“Nakon što je vlak nastavio vožnju,” kako svjedoči Andrija, “iza Novske partizanski avioni su ponovno napali taj vlak. U predvečernje sate,” kako kaže Andrija Jurkić, “taj je vlak došao do pred Zagreb, ali nije ulazio u grad do večernjih sati kada je vlak po mraku ušao u Zagreb da ga ne primijete partizanski avioni.”
“Došli smo u neke barake u Zagrebu u kojima su bili smješteni muhadžiri, to jest oni koji su s više strana bježali u Zagreb. Potrpali su nas u tu baraku u kojoj smo prenoćili da bismo sljedećeg dana bili odvedeni u barake na Mirogoju. Tu smo se obukli u odore NDH, zatim su nas ošišali i obrijali. Dio skupine je ostao u barakama na Mirogoju, a satnija u kojoj sam bio i ja odvedena je do Babinog potoka,” evocira svoja sjećanja Andrija Jurkić. Pri tome dodaje kako je tim područjem svako jutro Pavelić iz Šestana silazio u Zagreb, a navečer se vraćao prenoćiti u Šestane.
“Početkom travnja 1945. godine sišli smo u topničku vojarnu u zapadnom dijelu Zagreba i tu smo boravili dva tjedna. Naši Domlječani bili su u Brezovcu kod Siska i odatle su Lovra i Josa Pejkanovića dolazili nama u vojarnu u Zagreb po sljedovanje. Jednom prilikom kad su došli s njima smo Ilja Pisarev i ja otišli na kupanje u Pavelića vojarnu pošto u našoj vojarni kupalište nije radilo. Kad smo došli skinuli smo se za kupanje i odložili odjeću, ali odjednom je uletio jedan zastavnik i kaže nam ‘nema kupanja’. Nismo se tad okupali te smo se vratili u topničku vojarnu pred kojom je bilo dovezeno oružje za sljedovanje – dijeljene su puške a ja sam dugačku Talijanku odložio i uzeo kratku,” objašnjava Andrija Jurkić.
“Nakon boravka u topničkoj vojarni u Zagrebu krenulo se prema Bjelovaru gdje smo trebali biti priključeni Petoj S diviziji i na tom putovanju prvi put sam vidio pravoslavno selo. Međutim tri kilometra prije Bjelovara zaustavili smo se pošto su partizani bili opkolili taj grad. Naša satnija je imala borbe protiv partizana na toj poziciji, to jest u šumi prije Bjelovara. Tu noć do jutarnjih sati Peta S divizija se probila iz Bjelovara s ranjenicima koji su previjani kad su stigli do našeg položaja. Ta je divizija nastavila put i mi s njom i došli smo u selo Gradec u kojem su bili ustaška vojska i Švabe. To je bio početak svibnja 1945. godine i tu su nas razbili i rasuli smo se, neko se nekud razišao. Nas je jedan zastavnik poveo zaobišavši Zagreb u pravcu Zagorja prema Krapinskim Toplicama i Stubici. Tu smo našli jednu pukovniju u jednom selu i nas su pripojili toj pukovniji s kojom smo nastavili ići i iziđemo na slovensku granicu i nastavili smo ići ka Bleibergu gdje smo se predali 15. svibnja 1945. godine,” ispričao je Andrija Jurkić svoju verziju Križnog putovanja do Bleiburga.
U sutrašnjem nastavku objavit ćemo svjedočenje Andrije Jurkić od Bleiburga do Domaljevca.
