Gostujući na N1 televiziji Milorad Pupovac, predsjednik SDSS-a i saborski zastupnik otkrio je kako neće kleknuti u Vukovaru i odati počast žrtvama, a neće se ni ispričati jer su se, kako je rekao, Srbi već najmanje devet puta ispričali.
Svatko, bio Srbin ili Hrvat ili netko treći, zna da je u tijeku ratnog raspada zajedničke zemlje i rata u Hrvatskoj kao samostalne zemlje Vukovar i vukovarsko stradanje najveće. I stradanje Vukovaraca, većim dijelom hrvatskog naroda, je neosporno jedno od najvećih mjesta stradanja u ukupnom ratnom stradanju 90-tih na prostoru bivše Jugoslavije. I to je teret za svakoga, pa i za mene. Moralni u prvom redu. Politički, nakon toga. Bilo je gesta, samo ih zaboravljamo. Samo ih glasni nadglasaju.
Bili su predsjednici, poput predsjednika Tadića, poput predsjednika Josipovića, bilo je isprika – najmanje devet – od strane različitih predsjednika. S tim smo sad prestali, jer su odnosi takvi da su zemlje se međusobno politički udaljile.
Vedran Matić koji je naš prijatelj i koji je specijalni izaslanik predsjednika Vučića, pred spomen obilježjem uz mene je stajao i dok je polagao vijenac je kleknuo. Nije to bilo dočekano s auplauzima u Srbiji, ali on je smatrao da je to trebao učiniti iz moralnog razloga.
Danas ili godinu dana poslije neki iz Vukovara su rekli da nije dobrodošao. Danas ne znam kako bi reagirali na to, jer tu sliku nemaju u očima. S druge strane, mislim na SDSS, smo bili u Koloni i spremni smo ponovno ići u Kolonu. Bio sam i one nesretne godine kada se Kolona zaustavila, kada su bile dvije Kolone i vidio sam kako to izgleda. I vidio sam kako izgleda kada se komemoracija u Vukovaru pretvori u unutar hrvatsko političko obračunavanje, kao što smo se sada približili tome da se to pretvori u unutar hrvatsko političko obračunavanje. A, zapravo je jeftino zarađivanje političkih poena na teškim i tragičnim žrtvama.
Neću reći nešto što, također, veliki dio ljudi u Hrvatskoj ne zna, a to je da nema obilježavanja na kojima mi kada odlazimo, dakle naprimjer u Glinu za stradanje Srba u Drugom svjetskom ratu gdje je strašan zločin učinjen od strane ustaša na početku rata ’41. Mi dolazimo u cetru Gline i položimo vijence i za stradale civile i za stradale vojnike. Isto je bilo i u Otočcu…” rekao je Pupovac vezano za stradanje Hrvata u Vukovaru.
Je li Pupovac spreman kleknuti u Vukovaru i ispričati se za hrvatske žrtve?
“Ljudi koji nisu sudionici rata, kao što ja nisam, kao što Boris Milošević nije, Anja Šimpraga nije, Dragana Jeckov nije, da dalje ne nabrajam. Ljudi koji nose teret toga rata zbog nekih ljudi pripadnika srpske zajednice koji su počinili zločine ili poveli ratnu politiku ne bi smjeli biti ti ljudi, ne bi smjeli biti sredstvo kojim će se lijepiti etikete na one koji su bili protiv rata i tu nisu sudjelovali. A, spremni su doći sa cvijetom, pokloniti se žrtvama i iskazati žaljenje. Zar to nije gesta koja popunjava moralne zahtjeve?
Zašto Pupovac i SDSS 17. studenog bacaju dva vijenca u Dunav?
Kada je posrijedi naš dolazak, dolazimo dan ranije jer ljudi dolaze dan ranije. Možemo doći i dan kasnije, možemo doći bilo koji dan, ali odabrali smo najbliži dan, dan kada se okuplja najveći broj ljudi i kada se formira kolona ispred i kreće do centralnog spomenika prema groblju u Vukovaru. Dakle, mi odlazimo na Dunav zbog vrlo jasnog razloga jer su tamo završavali ubijeni civili. I Hrvati i Srbi. I Hrvatice i Srpkinje. Dakle, nema u tome ničega drugoga, osim čina poštovanja jednom strašnom vidu stradanja, jednom zločinu koji se ničim ne može opravdati, osim što je imao s jedne strane namjeru da usmrti, s druge strane da prikrije zločin, jer će voda odnijeti, jer će skončati na dnu vode i rijeke.
Znamo da su stradali Hrvati i Hrvatice. Znamo da su stradali Srbi. Odabrali smo to kao način da se to ne zaboravi. S druge strane, nakon toga odlazimo na Ovčaru. To se, također, zaboravlja. Odlazimo na Ovčaru, polažemo vijence za ubijene iz vukovarske bolnice. Također, jedan strašan zločin. Ratni zločin. Jedan od najtežih oblika, ne samo prema civilima, nego bolesnicima, ranjenicima, onima koji su se sklonili u bolnicu. I nakon toga se vraćamo u crkvu sv. Nikolaja gdje nas čekaju sveštenici pravoslavne crkve sa episkopom i palimo svijeće za sve Vukovarce i Vukovarke bez obzira na nacionalnost.
Iskustvo koje smo imali u Koloni nisu uvijek takva da nas stimulira da dolazimo bez ograničenja, bilo da je riječ o znamenjima, bilo da je riječ o porukama, bilo da je riječ o pojedincima. Vrlo često neki ljudi kažu da ratni zločinci šeću Vukovarom, ja ne znam je li to uvijek istina, ali znam da sam trebao stajati ispred bolnice naprimjer, kao što sam stajao, a da je negdje tu pored mene bio netko tko je bio osuđen za ratni zločin prema Srbima. Je li to dostojanstven način sjećanja i prisjećanja na stradanje žrtava? Siguran sam da nije. Ni za koga. Ne bi smio biti. A, najmanje za nekoga tko dolazi u ime srpske zajednice i da prihvati teret stradanja hrvatskog naroda u ovom ratu. Stradanja uzrokovana djelovanjem srpskoga naroda. To je posebna vrsta geste. Posebna vrsta preuzimanja moralne odgovornosti za koje nisam siguran da većina ljudi ima punu svijest o tome. Nerijetko se to pretvori u iživljavanje nad ljudima, a ne u očekivanje istinskog moralnog kojeg mi dijelimo.
Što misli Pupovac o poruci iz Vukovara da će njemu i predstavnicima SDSS-a tijelima zapriječiti bacanje vijenaca u Dunav
Prije svega, mi smo navikli na verbalne prijetnje i navikli smo i na fizičke prijetnje. Pa i ne samo prijetnje, nego i nasrtaje. Kad to rade anonimne osobe na ulici ili na nekom drugom mjestu, to je jedna stvar, kad to rade naše kolege iz Sabora s kojima dijelimo političku odgovornost, Ustavne prisege ili Ustavne zakletve u poštivanju Ustavnih vrijednosti poretka RH, to je drugo. Za ove prve mogu reći da djeluju po tuđoj pameti ili po tuđoj uputi, za ove druge mogu samo reći da djeluju na osnovi loše pameti i suprotne Ustavnim vrijednostima. Ne možete nekoga tko dolazi u najčišćoj vjeri, s najdubljim moralnim osjećajem, preuzima odgovornost za nešto za što odgovoran nije, ali u interesu mira i izmirenja ljudi i u interesu vlastitog boljeg osjećaja jer život bez sućuti za one koji su stradali i one koji su stradavali, ne može biti dobar život ni u politici, ni izvan politike, takvim ljudima prijetiti, pripisivati im zadnje namjere. To može samo netko tko ili ne razumije ili netko tko ne želi razumjeti.
I reći ću to – Vukovar treba biti otvoren grad, a gradonačelnik treba biti čovjek koji ta vrata drži otvorena, za svakog čovjeka koji tamo dolazi, za svakog čovjeka koji tamo živi. Odabrati jednu formaciju, odabrati jedno znamenje i kazati to je znamenje moga grada, to je znamenje naše Kolone sjećanja, time se apsolutno isključuje druge, time se želi zagospodariti komemoracijom, gradom, državnom politikom. Mi nismo imali puno takvih iskustava.
Vukovar ćemo sigurno posjetiti. Previše nam je stalo do mira i do pomirenja među građanima Vukovara. Previše mi je stalo, meni i mojim stranačkim kolegama i kolegicama, da ljudi nisu podijeljeni, da ljudi u Vukovaru, ne niz gradonačelnika, ne ni netko sa strane, nego u Vukovaru Hrvati i Srbi iz svojeg unutarnjeg osjećaja i potrebe za boljim životom i međusobnim pomirenjem kažu mi hoćemo drugačije. To je primarno naše, da si mi međusobno izmirimo i da se među nama smanji podjela,” poručio je Milorad Pupovac nadodavši kako će na vrijeme objaviti dolaze li 17. studenog baciti vijence i hoće li biti u Koloni sjećanja.
