Prvo je preminuo Nikola oko 5:30, a potom samo nekoliko sati poslije za njim je otišla i njegova Ankica, kako ju je od milja zvao. Ako pitate njihove susjede u zgradi u Prijedoru svi će reći kako ovaj par za života nije mogao jedno bez drugog i da ih nitko nikad nije vidio odvojeno. Na ulici, u ljekarni, trgovini, banci … uvijek su ih viđali skupa, ruku pod ruku.
Nakon dugog, teškog ali i sretnog zajedničkog života koji su ispunjavali sloga i ljubav ovaj je bračni par preminuo 16. veljače u Prijedoru u koji su iz Sanice kod Ključa izbjegli u vihoru rata.
Prvo je preminuo Nikola oko 5:30, a potom samo nekoliko sati poslije za njim je otišla i njegova Ankica, kako ju je od milja zvao. Nikola Tomić rođen je u Vrbljanima kod Ključa 08. kolovoza daleke 1933., a Anka Knežević u Vidovu Selu kod Drvara. Svoju ljubav okrunili su brakom 2. prosinca 1962. u Potocima kod Drvara, gdje je Nikola radio u ondašnjim Željeznicama”.
Tom istom prugom nešto kasnije su sa svoja dva sina odselili u Sanicu kod Ključa. Život nije štedio Ankicu i Nikolu u čijem je životu, osim ljubavi i sloge, bilo i dosta tuge, ratova i nesreće.
Oba sina su sahranili u roku od tri mjeseca i poslije toga otac i majka više nikada nisu bili isti. No, ni u tom teškom vremenu tuge i beznađa nisu povisili ton jedno na drugo. I kad je Ankica padala zbog starosti i majčinske tuge, lomila se i gubila volju za životom, on je bio tu da je pridrži iako i sam slijep i nesretan zbog gubitka sinova.
U posljednje vrijeme zbog godina, bolesti i životnih udaraca malo su teže koračali, ali uvijek sigurni jedno uz drugo. Susjedi su znali da je sve dobro dok Nikola ima Ankicu i Ankica Nikolu.
Njihova ljubav postala je vječna, jer je ‘sudbina’ htjela da odu zajedno baš kako su i živjeli, uvijek oslonjeni jedno na drugo.
Ankica i Nikola sahranjeni su isti dan jedno uz drugo, pored sina kojeg nikad nisu prežalili.
